ZIDOVI SU OTISLI NA PROVOD

ZIDOVI SU OTISLI NA PROVOD 

Angoulême, 2025

To je svijet od starih olupina i nejasnih obećanja. Sve je pokidano i pleše. Limeni bubanj svira glazbu iz smeća, violina škripi kao pokvareni gramofon s nogama — sanja bolji život, ali je zaboravila kako se sanja. Nebo je opet prljavo, boje hrđe, kao stari okvir za neku tužnu sliku. Dimovi se penju prema gore kao molitve ludih svećenika s nemirnim mislima. Visoki kranovi, umorni starci, podižu blatnjavu djecu s prašnjavih ulica i bacaju ih u velike, skupe bazene — kao da će voda očistiti njihovu patnju. Ljudi hodaju u crnim kaputima i s crvenim šeširima. Broje korake koje nemaju s nikim podijeliti… a zašto i bi? Jedna niska žena koja liči na zaboravljenu glumicu iz neke zemlje s dalekog zapada. Nekoliko mršavih cigareta viri joj iz podrapane kutije kao izgubljene rečenice koje nitko nije izgovorio već dugo vremena. Nosi suknju od oluje i zeleni šešir od trave pod kojim spavaju njezine oči kao polumjesec. Tu je pored nje i njezin mlađi brat koji se nikad nije vratio. Guska ide za njim. Ona zna sve o njemu, a ne zna ništa. Gleda i šuti. I pita se… tko je tko u selu? Kiseli anđeo s plastičnim krilima i očima od kiselih krastavaca promatra s krova. Njega također promatraju oni koji su isto promatrani od onih koji promatraju. Pas leži ispod vrata zaboravljene radionice u kojoj više nema ničega osim kliješta. Pas od marcipana više ne laje niti radi kao čuvar. On je više tu za ukras. On je zaboravio svoje ime. Možda Daniel…? A… ne, ne… Oskar. Samo se treba sjetiti Hollywooda. Pokraj njega — kotač bez vozača. Piće bez bačve. Sjena bez stolice. Vrijeme bez upotrebe i svjetlo bez lampe… utrkuju se… igraju se pikulama kao djeca. Šašava djeca. Prilazi gospodin s kravatom kao isplaženim jezikom. Pokazuje u kojem smjeru je tama gušća. Ovdje svaki prozor namiguje. Uglavnom. Svaka baraka ima prozor koji namiguje mlađem bratu žene koja još uvijek spava. Iza njega je ništa. Samo zrak koji drhti i kupa se u mirisu strojnog ulja. Postoje prozori i bez baraka. I kuće koje se sjećaju svog djetinjstva… ali… možda je to samo bio film… manje poznatog redatelja koji je pušio pet kutija dnevno. Cigareta. Niti selo niti grad — mumlja sebi u bradu stari skitnica od krpenih lutaka. "Zidovi su opet veseli", progovori on. "Oni su sretni jer su se ofarbali za noćni izlazak", odgovori mlađi brat žene koja i dalje spava. "Da li sanja? Što misliš?" pita krpeni lutak. "Sanja… sanja. Ona uvijek sanja." "Što sanja?" "Sanja snove… snove u snu… a ponekad sanja mene… kako stojim na jednom prstu lijeve ruke na njenoj glavi." "Zanimljivo", odgovori Krpeni i uvuče se u malu vreću od krumpira. Crveno, plavo, zeleno… farbe se prodaju… zidovi odlaze… a odlaze i stolice, stolovi i poneki bojler. Idu u provod. Čuje se još jedino smijeh nekog kotača koji gleda neku blesavu predstavu na krovu srušene zgrade. Ali bez glumaca. Sada netko negdje svira usnu harmoniku. Žena se napokon probudila. Poslala je svog mlađeg brata da joj iz dućana donese nešto ljuto. Ali i sladoled od ananasa. Otvorila je gornju ladicu na leđima svog brata… mlađeg… i gurnula u nju nešto novaca. "Ajde sada… idi… idi… budalo jedna." Žena stane fućkati, ali ne zna pjesmu. Samo puše, pa što izađe. A nebo? Nebo je sada zatvorilo oči. Dosadilo mu je sve… a posvađalo se i s anđelom plastičnih krila. "Ne gleda nas više?" "Ili se samo pravi?" pita čovjek koji hrče ispod ženine suknje u vreći od krumpira. Anđeo je kasnije pao s krova. Žena se skotrljala niz glavnu ulicu. Njezin brat… mlađi… nije se vratio. Zidovi su plesali u obližnjem klubu. Čovjek od krpenih lutaka opet je zahrkao u vreći. Noć je pala kao jabuka. Svi su zaboravili jedni na druge. Ali… to je tako. I nikom ništa.