ČUDO U SUSJEDSTVU
Nije to bio baš običan dan. Ni grad, ni nebo, a ni ljudi ispod nisu znali što očekivati. Sve je bilo pomalo čudno — kao da je vrijeme zaboravilo da je petak, a ljudi su se opet vozili i hodali u sjenama svojih prljavih misli. Nitko se nije pitao... zašto?
Naravno da je bio petak u gradu, uvijek je petak u gradu. Osim ako nije? Ona je vozila sunce u dječjim kolicima, koračala bez da dodiruje tlo, obasjana iznutra, zastala je i gledala utakmicu ispred kafića.
On se sjećao njih — onih što su hodali stopama očeva kroz zavijene ulice, klimavim autobusima, s torbama, ljestvama i tišinom, kroz prašinu. Bijela lica, poput kipova umornih anđela, zaleđena u pokretu, na uglovima ulica gdje se brišu granice posebnim gumicama.
Sjećao se prvih vojski. Čizama koje su odzvanjale krvavim vremenom. Neki su stali, neki sad jure svemirom u skupim autima.
A ona — sa srebrenim oblakom oko nogu — plesala je uz glazbu flamenka iz nepoznatog stana. Šaptala mu Dostojevskog, a on je slušao. — Nešto je i razumio.
— Kad bih mogla birati, reinkarnirala bih se kao čajnik u kazalištu — rekla je. — A ja kao gumeni čekić koji pjeva talijanske arije. — Susreli bismo se na premijeri. Ti u loži, ja na sudoperu. — Publika bi plakala. A zatim bi svi pljeskali nogama.
Francuze nije znala opisati, ali ih je razumjela. Bolje nego sebe. Izdaleka su bili zatvoreni, ali kada im priđeš blizu, otvore ti srce. Ili ti otvore čep od pive upaljačem.
Bilo je tihih, urlajućih, onih što razgovaraju sa sobom ili s gradom. I onih koji ne govore.
Netko je imao ruke duge, otvorene, pružene da zagrle — možda nju, možda njega. U plavom kvartu snova sve je bilo moguće.
— Jučer sam razgovarala s hladnjakom — rekla je. — I? — Kaže da mu fali djetinjstvo. — Moj kišobran se boji kiše. — A lijeva cipela mi sumnja u sve, pa i u mene. — Pišemo li već priručnik? — Sam se piše. Svaki put drukčije.
Slušao je o onima s omčama oko vrata, nestalima među kupinama i gnojem u dalekim selima. A oni što su vrtjeli rub čaše u klubovima dima i zaborava, s lažnim pogledima, oštri i munjeni, secirali su loše vijesti u još lošijim novinama koje su se uvijek morale čitati. Kao da slike nisu dovoljne.
U staklenim separeima ljudi se nisu gledali.
Sjećao se njezinih poljubaca u svibnju, blistavih, mirisnih na cvijeće gradskih parkova. Ali i nekih slika — ljudi iz prošlosti. Pokušavao ih je zaključati iza zidova uma, baciti ključ u rijeku ispod grada. Bez povratka. To mu je bio jedan od planova. A imao ih je... imao...
Ona je bila tiha snaga volje. Vraćala se svake godine kao pupoljak proljeća. Nisu jedno drugo pitali za prošlost. Hodali su paralelno, blizu, ponekad daleko, oko prozirnih zidova. „Neka su. Pa nikome ne čine zlo, zaboga“, kaže starac u sjedom kaputu s činom pukovnika.
Sjećao se križeva bez imena. Mirisa neopranih tanjura. Ostataka hrane na groblju iza kolodvora. Ljudi naslonjenih na miris provozanih bicikala.
Sjećao se novogradnji što niču iz ničega. Sporih autobusa u zoru. Hladnih stanova od Zagreba do Pariza — i ovdje. Plijesni, paučine i loše poezije na zidovima. Ruku crnih od ulja iz tvornica akumulatora. Očiju nekog čovjeka — blagih kao kod starijeg brata kojeg nije imao. Šteta.
Zatim...
Ruku prekriženih pred prijetećim kuhinjama, gdje se šutjelo među pločicama. S gostima vještački nasmijanima. S pištoljima pod skupim kožnim jaknama — spremni za ples ili pucanj.
Nije mogao zaboraviti njezine blistave oči. Crveni ruž na usnama. Tečajeve, loše tečajeve i razne tečajeve o svemu pomalo. Tamo su se upoznali prvi put. Ulice su bile između pitanja i nade.
Promatrao je otvorene prozore na bijelim zgradama, iz kojih su virili jastuci i nasmijani snovi.
U kvartu, dani su se smjenjivali s mirisima začina, limuna, sapuna i licima starih i nekih novih likova.
U zgradi broj 7 netko je plesao sam. U devetki, netko je vrištao u snu. A na krovu, skupljali su se golubovi koji hodaju u cipelama.
A ona se opet vraćala. U njihov grad. Bio je petak.
Sunce je bilo nešto drugačije — u njezinoj kosi, u pogledu kojim je čitala tuđe misli. Možda budućnost, a možda samo prošlost.
Hodali su tiho. Sjene su im se dodirivale — bilo je dovoljno.
A iznad njih, netko u sumnjivoj trenirci od lažnog pamuka, s dalekozorom, zapisivao je sve — bez reda, bez logike — samo da ne zaboravi.
Jer nevolja nikad nije bila sama.
Ali ono bitno... sve je to možda bilo samo zato — da bi se dogodilo čudo u susjedstvu.
Nema komentara:
Objavi komentar