LJUDI NA KROVOVIMA
Obično gledam u sunce. Tog petka bilo je golemo, bijelo i zasljepljujuće. Danas je nedjelja. Kiša je trebala pasti, ali iz nekog razloga kao da se predomislila. Nebo je zadržalo dah. Navečer sam vidio čovjeka s nacrtanim mjesecom iznad glave i staricu kako pjeva Marseljezu na krovu renesansne općine. Netko bi pomislio da sam lud, da sve to izmišljam, ali ja često viđam ljude na krovovima. Rođen sam s tom čudnom sposobnošću.Vidim ih i na prozorima, sa spavaćim kapama koje vise poput teških oblaka. Na najvišim prozorima zgrada čiji su fasadni reljefi izrezbareni floralnim uzorcima, ljudskim licima, pticama u letu. Kao da fasada diše, kao da kamen pamti. Volio bih se jednom popeti gore, ali previsoko je. A ja sam već pomalo star. Pitao bih ih što drže u svojim sobama, ti ljudi sa spavaćim kapama. Jesu li njihovi predmeti stvarni ili su to tek izblijedjele sjene nečijeg sjećanja? Jesu li knjige na policama ispisane mudrim izrekama ili su to prazne stranice, zatvorene korice koje zjape poput grobnica? Možda bih uzeo bombon ili keks, ako bi ih bilo u staklenoj tegli pored žene na prozoru. Ako bi mi dopustila. Ako bi mi kimnula glavom. Možda bih tada zagrizao taj keks koji izgleda kao da je jestiv. Možda bi imao okus poput nekog davno zaboravljenog sna, onog sna koji se otapa na jeziku poput pahulje snijega. A možda bih samo stajao na ulici, zagledan u te ljude, u taj meni daleki svijet, u te sobe, prozore — kao da su svi samo odraz onoga što sam jednom bio i što više nikada neću biti. Zatim bih nastavio dalje. Noć bi se lagano spustila, a ja bih skrenuo u neku ulicu gdje bi me dočekali mirisi hrane iz raznih, šareno osvijetljenih restorana, gdje se mogu čuti smijeh i galama, zvukovi otvaranja čepova na bocama vina, poneki lavež psa, zvuk bicikla i zvuk mojih nesigurnih koraka.
Nema komentara:
Objavi komentar