SJEĆANJE NA PANK I LIDIJU

SJEĆANJE NA PANK I LIDIJU Angoulême 2023–2025

Pospano jutro vuklo se kroz maglu, a tišina je štipala grlo kao stara rana, cijedila se niz njezine umorne oči — one koje više nisu htjele gledati svijet što ih je izdao. Sjedili smo na mokrim klupama — hladnim, vlažnim — ali ništa nas nije doticalo.

Zgrada bez broja disala je polako, zidovi teški od priča koje su gutali. Iza kapija snenih, tamo gdje su fenjeri nemirnih duša konačno utihnuli — ostali su njezini koraci.

Koraci, šapat po kiši, tihi poziv što nikad nije prestajao zvoniti u meni. Oči su joj bile pune čekanja, u zgradi bez broja, što je čuvala sav naš nemir i lude snove.

Nekad su ptice pjevale oko te tvoje stare zgrade. A onda Mažuranac — jeftino vino i gitare, dok su nas smijeh i muzika lomili, dok smo sanjali da će nas ovaj svijet zaobići.

E, moja Lidija... Uvijek nas je bilo puno — ja, klinac s inatom u kostima, gledao sam njezine plave oči, oštre kao britva, skrivale su oceane boli i podrapane snove.

Godina je bila 1988, da li se sjećaš ? 

Gledao sam je kako nervozno puši, dok je iz kasetofona grmjela pjesma koja je parala tišinu. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz prsa — klinac koji nije znao stati, a ona — oluja što je rušila sve što sam ikad znao.

Sjećam se kad bi mi govorila: „Baš si smiješan, klinjo.“ I kako bi se smijala vrata moje duše kad bi stala kucati na njih. Živio sam za te trenutke, za svaki slomljeni smisao što je nekako bio cijeli.

Sjećao sam se njenog sretnog broja 7 — njezinog talismana, bedževa, pankerskih frizura što su vrištale na vjetru, marama što su se vijorile kao zastave kada smo bježali od svijeta što nas je htio slomiti.

Vrijeme je stiglo — brzo, kao vlak što je pregazio naše snove. Pod olovnom kišom, zalutali meci i rane koje smo skrivali.

Bio sam klinac što je volio nju — volio Lidiju kao prvi dim, jedini osjećaj slobode što ni vrijeme ni bol nisu mogli izbrisati.

Lampa je opet treperila, zamišljao sam kako vjetar opet nosi njezin miris prema meni, kroz pukotine vremena.

Spavaj sada, dušo moje duše. Ali ne, nemoj prestati vikati. Viči na sav glas. Neka te opet čuju — glasnu, s prkosom u očima, s prkosom u srcu, dok zgrada bez broja škripi pod težinom svih naših izgubljenih snova.