Evo jedne moje nove pjesme.
Edgar, koji je šaptao mraku
Nekad sam bio majstor samoće, zalutala sjenka među tužnim golubovima, s licem od stakla u kaputu od magle, u parkovima od kartona i slame. Ispod zvijezda, ispod sebe, sanjao sam plastične snove, a umjesto mača, nosio sam tupe rogove s mirisom plavičaste tuge. Svoj krevet dijelio sam sa živima i ponekim mrtvacem. Moje cipele bile su od kiše i blata, kao otvorena groblja usred oluja. Ljudi su nosili maske, a ja sebe, preko pruge, oko starih vagona, s drvenom žlicom, umivao sam ranjenog miša od srebra u noći, ispod slatkog snijega, na kamenu od požutjelog nemira. Ja sam bio Edgar — za neke gospodin iz nasmijanog smeća, koji se ruga oštroj sreći u sjajnim kutijama, a za druge pločnik koji plače ispod dubokih koraka koji žure. Samo jedno plavo oko i jedna torba — u njoj krikovi rasutih snova, vruće zime i ledena proljeća, kao popucalo vrijeme na zidu od staklenih suza. Bio sam tih i s tajnama. Čuvao sam ih ispod kape koja je pričala više od mene — ponekad istine, ponekad laži. Ali brodovi su teški, brodovi su stari. Ulice grada — znao sam njihova krhka imena od jeftinog kostura, njihove neuhvatljive kraste. Vidio sam mjesta gdje djeca rastu u špricama s okusima gorkih bombona. Gutao sam miris svojih umornih koraka. Znao sam, a znao sam ništa. Bio sam Edgar, šaptao sam mraku u parkovima, daleko od žmirkavih svjetiljki. Noge su me vodile prema vratima koja govore: "Uđi ili ostani." Negdje, nigdje...
Angoulême, 2025.
Nema komentara:
Objavi komentar