TATJANA

TATJANA

Tatjana je poput šuma koji se gasi prije nego što ga itko čuje. Tiho nestaje, kao da nikada nije ni postojala. Do nje se dolazi teško – možda samo jednom u životu. Nosila je kaput od svjetla i prašine zvijezda. U njegovim naborima – komadići nade, tragovi ljubavi. One prave. One vaše.

Ona poput sjene hoda sama i osluškuje – zvukove vanjskoga svijeta, i one skrivenije – otkucaje tvog srca kad joj se približiš.

U njezinim očima plešu snovi od porculana. Slučajno si jedan razbio. Ona ti je oprostila – bez riječi, samo pogledom. Ti si bio loše tih dana. A mali Isus daleko, na dugim plovidbama.

Tatjana se smiješi – ali samo kad to ona odluči.

U džepu nosi prazan list, ispisan željama. I tvojima. Ponekad.

Nosila je velike, pomalo nezgrapne naočale koje su bile uvijek zamagljene, stalno bi joj klizile niz nos. A bila je i nespretna – ponekad bi zapela za rub tepiha, prolila čaj, kavu, zaboravila ključeve. Ali nikad nije zaboravila tebe.

Njezin svaki korak nosi odjek tihe tuge. Svaka kap kiše izgleda kao da plače za njom.

Ponekad, dok hoda, latice tratinčica lijepe se za njezine cipele.

U torbi je nosila tišinu tužnih noći. Između knjige i češlja, nosila je požutjelu fotografiju: zagrljaj s ocem koji se više nikada neće ponoviti.

Ti si nestao. A ona je ostala.

Ostala je kao sjena na zidu, nepomična. S violinom u svojoj duši.

Grad tih dana za Tatjanu nije imao ulice. Bio je to prostor bez smjera – mjesto gdje se ljubav rasplinjuje u jutarnjoj magli.

Nosila je u sebi nemir koji ne prestaje. I pjesmu koja nikada nije bila otpjevana.

Tatjana je bila poput neizgovorene tuge. Poput dobrog duha koji pokušava skupiti raspršene snove.

Oko njezine kuće sve je blijedjelo – parkovi, zastave, ljudi u žurbi. Oni koji stoje. Sve je nestajalo, tiho, bez pozdrava.

Dugo je Tatjana sjedila kraj malog prozora. Promatrala svijet koji se, gaseći, pretvarao u uspomene.

Slušala je zvukove tramvaja, sirena, sporih oblaka i brzih kiša. Negdje duboko u sebi, osjećala je škripu drvenog broda koji nikad nije pristao.

U njezinom stanu, voda je tiho klizila po podu sobe, kao da soba polako diše pod težinom zaborava.

Tatjana više nikoga ne čeka. Nema više ni pisama, ni njihova mirisa. Golubovi su izgubili adrese. Ulice su zaboravile njezine korake.

Na stolu – visibabe. U čaši – grančica lavande. Ljiljan u kutu šuti. Sve miriše na nešto što je bilo, ili će tek biti.

Vidiš sad… truba i dalje svira među oblacima, ali bez nje. Chat Backer još uvijek sanja blazeni san.

Zaboravila je kako se izgovara vaša ljubav. Njegove riječi „volim te“ ostale su izgubljene – kroz vrijeme bez vremena.

Tatjana je poput šuma koji nestaje u tišini.

U pepelu njezine sobe leži knjiga poezije. Listala ju je prstima laganim, gotovo božanstvenim.

Na njezinu stolu, već mjesecima, tanjur za dvoje. Mrvice kruha tiho su se složile u ime tvoje odsutnosti.

Tatjana razgovara sama sa sobom. Tiho. Ne želi probuditi zidove.

Na podu – sjene tvojih cipela. Ona ih mete.

I tada se pojavljuješ.

Na vratima. Ponovno se izuvaš i grliš je kao mornar koji se vraća s dugih plovidbi.

Sad njezina kosa opet miriše na djetinjstvo. Na stihove.

Suze joj izlaze na oči. Briše ih brzo dok te čvrsto stišće uz sebe.

Tatjana se opet smije. I pleše. I grad ponovno diše.

Cijeli svijet diše s vama – u njezinoj maloj kuhinji.

Okreće se prema prozoru, spušta glavu na tvoje rame. Ti joj miluješ kosu.

I slušaš opet njezin dah – koji se postepeno pretvarao u glazbu koja te sada liječi.