PTICE KOJE SE SMIJU

PTICE KOJE SE SMIJU

Život je lijep, kažeš, dok gledaš u zlatno sutonsko svjetlo. Zgrade se propinju ka nebu, kao ruke umornih divova u kojima spavaju ljudi koji podsjećaju na tvoje snove — blagi i puni nade.

Za šankom u baru sjedi starac. Vidiš ga. Puši cigaretu. Uvlači dim sporo. Sporo ga ispuhuje kroz nos. On je jedini na izložbi. Jedina publika. Ali okrenut slikama. Više mi gledamo njega nego on nas.

Ti se opet igraš u dvorištu s vjetrom, kao dijete, a u tvojim očima more i nebo. U tvojim očima naše sunce, ono nas grije. More je opet plavo i beskrajno. Starac drži stari, izlizani šešir u lijevoj ruci, probušen na rubovima. Mrmlja nešto što zvuči kao molitva, ili možda tek šapat sjećanja na davnu ljubav — u vremenima sreće, u vremenima bez boli.

Nad gradom opet ptice lete, kažeš. Na plavom jutarnjem platnu neba. Gledaš u njih i opet se smiješ novom danu, novoj prilici, novim počecima i koracima kroz male ulice našeg malog mjesta.

Život je lijep,, a tvoj glas razlijeva se kroz toplinu. Osjećaš li miris bajkovitog kruha? Miris djetinjstva. Sjećaš se onog jutra kad je svaki korak bio bitan. Svaka suza. Svaki zagrljaj.

Volim te jako, kažeš. U ovoj sobi. U sobi boje breskve.

Možda je život lijep upravo onda kad ga izgovoriš, ponekad kroz suze. A ponekad s vatrom u sebi koja ne može izgorjeti. Ljubio sam te uz ove nježne note, dok grad opet tone u novi sumrak. Ti se opet igraš i plešeš na rubu pločnika. Oči ti opet lutaju kao stari brodovi. Nebo se lomi, kažeš, u tisuće kristalnih dijelova iza kojih je sve ispunjeno svjetlom i glazbom s ugla ulice, ispred dućana s cvijećem, gdje ruže još više crvene.

Pitaš me gdje je sada naša planeta. Gdje je kuća, gdje su valovi u nama. Valovi ljubavi. Još su tu, ne brini. Život je lijep, kažeš, dok nas vjetar nosi prema suncu. Opet letiš u mojim njedrima. Volim te jako. Ludo.

Osluškujemo čistu ljubav koja je opet stigla u naše mjesto. Slušaš o osmijesima koji su kao ptice opet letjeli iznad narančastih krovova. Grad opet diše, kažeš. Diše kao veliki div koji se nasukao nakon dugih pustolovina.

Pjevaš o ljubavi, uprkos trenucima koji se gube i nestaju. Svi ti lagani pokreti. Svi ti prizori. Sve one igre u dvorištu. U dvorištu kojem pristaje sve što smo bili. Sada dvorište usamljeno stoji. Ali naša ljubav i dalje plovi kao pijani brod. Negdje. Svugdje. Prema svjetlu.

Angoulême, 2025