subota, 24. svibnja 2025.

ČEKANJE NA AUTOBUS





Jedna prozna minijatura. 

Berlin, 2023

ČEKANJE NA AUTOBUS


Bilo ih je puno – rasutih po stanici kao slučajne misli, svatko sa svojom šutnjom i razlogom.


"Valjda će se pojaviti," rekao je tip bez brkova, u izlizanom crnom kaputu, gledajući niz cestu kojom se vukla magla, kao da nešto odgađa. Brkati sa šeširom samo se nasmijao, tiho, kao da zna više nego što kaže – osmijeh mu je bio blijed kao sjena nekadašnjeg smijeha. Dječak je kopao nos, mirno, bez srama, kao da ne postoji ništa osim tog trenutka. Žena s plavom maramom – onom što je imala uzorak žutih ptica – spavala je na klupi. Njena kosa bila je zalijepljena za obraz, a vjetar joj je povremeno povlačio suknju preko koljena, otkrivajući modrice i pokoju ranu od hodanja kroz trnje.


Jedan krezubi čovječuljak, naslonjen na izlizani kišobran s drškom koja se ljuštila, znao je da je dječak njezin sin iz trećeg braka. Znao je… jer joj je on bio prvi muž. I tad je stao govoriti:


O... da, da... Često se pitam. O... da, da... A ne znam zašto. A ne znam zašto. U srijedu — sve teče. U petak me rana peče. Ma, da... A ne znam zašto. Zašto sunce opet grije? Opet grije... kao prije. Ona mala, žena plava... sada opet negdje spava. Čekamo, čekamo, čekamo, čekamo... negdje spava. Čekamo kišu. Ponoć tu je. I nove oluje dolaze i prolaze, kao ljudi — puni čudi. O... da, da...


Mala nestašna djevojčica trčala je za bijelim psom sa crnim repom, vičući, smijući se. Pas je imao jedno uho spušteno, drugo uspravno, i njušku kao da ju je netko nacrtao kredom. Negdje u daljini pukao je prozor – zvuk stakla po asfaltu bio je tanak i oštar. Svi su znali šofera. Volio je duže stati po selima. U svakom mu netko nešto tutne: komad pite, jabuku, šaku kestena, šaku u glavu. Uvijek kasni. "Kasnit će i svojoj mami na sprovod…" rekao je čovjek u crnom. Brkati se opet nasmijao, ali oči su mu gledale u staru izlizanu cipelu – ona se ljuljala lagano, kao da više ne zna gdje pripada.


Žena na klupi sanjala je dvoranu – ogromnu, sa sivim zidovima i blijedim svjetlom kao da dolazi ispod vode. Na velikom platnu prikazivao se film: Čekanje na autobus. Probudila se naglo, s okusom metala u ustima. "Prošlo je već dva sata…" reče čovjek u crnom, kao da to znači nešto više od same rečenice. Brkati se još jednom nasmijao, ali sada više sebi u bradu, tiho, starački, pomalo bočno, kao da se s nekim iza leđa dogovara.


Dječak pokraj žene prestao je kopati nos i počeo fućkati neku dječju pjesmicu, loše, ali uporno, kao da doziva nešto. Žute ptice na ženinoj marami, pod nekom nevidljivom sjenom, pozelenile su – kao listovi koje jesen još nije dohvatila.


Krezubi starac je odalamio djevojčicu po guzici kišobranom. Pas je zalajao i pobjegao, ostavljajući za sobom male, mokre tragove, nalik skicama.


"Evo, stigao je napokon…" izusti čovjek u crnom. Autobus je bio star, zahrđao, i mirisao je na vlagu, benzin i smrt. 

Brkati je ostao bez osmijeha.

Nema komentara:

Objavi komentar