WAITING WITH BECKETT

Something with the scent of morning coffee... my thoughts rising with the steam...

WAITING WITH BECKETT

Silence in the midst of noise —       

From my sketchbook - Angoulême, 2025

Here we are again… The world feels like a big picture without words, or words without a picture. There are no real tears left, just that invisible heaviness pressing on the chest. Hugs are rare, and quiet mornings even quieter. Who still dreams dreams? Do we listen to music, or just let it rustle somewhere in the background? Do we still watch the sun, or has it, too, become distant, cold? Madness rules again, and the world repeats like an old, scratched record.

The small things have disappeared. Around us are only giant eyes devouring the details: a vase of flowers, a trinket on the shelf, a sheet in the wind, morning clouds... Memories of childhood, of those afternoons watching the rain and feeling like we were traveling, are now just a murmur in the distance. Instead, all around us — fear, restlessness, false needs.

People are tired. Deflated. As if we’re slowly being erased. Where are we headed? How much strength will it take to pull ourselves out of a life without direction? How do we create something that truly helps? We don’t know. So we wait. And that’s where Beckett comes in — maybe waiting is really the only answer. Waiting without desire, without rush. Waiting without a goal.

Because we don’t need much... Just a good sleep. A blanket when it gets cold. And that blanket — it’s not just a blanket. It’s bread, and wine, and cake, and a little bit of light. Something to help us wait peacefully for better days. Or at least — to wait in peace. Until the next waiting.

WHEN BIRDS FLY BACKWARDS

WHEN BIRDS FLY BACKWARDS

Angoulême 2025

I would describe to you a picture. You stand by the window, like in an old film. The day is warm and gentle, the sun spills over the buildings, and cars pass along Tolbiac, down the river of concrete — a river without meaning. You heal me again, like a woman who blooms only when no one looks.

I would describe to you a picture. The scent of coffee fills our room. The sound of an accordion carries all the crazy years behind it. Colors of the shops, madness in hues, people passing like ants, but their traces are big and heavy. A child’s ball, as big as the moon, floats across the sky. Someone sings Brel, someone plays guitar, and birds fly backwards. We laugh at it — but you more than I. Because your eyes know what mine cannot understand.

I would describe to you a picture. On the balconies, flowers grow without asking; lilac flows like a purple waterfall, iris gazes at the sky, and hyacinths gently sway. The restaurants are full again — people eat, drink, and talk about the same things, repeating like clocks. They speak again and again... And birds fly backwards while tulips remain silent, guarding the thoughts we never said.

I would describe to you a picture. In the distance, sirens wail, and broken voices of older people on the streets seem to chase away time... And children, children searching for their voice, their small, lost, and distant world. Just like us. Here, on Tolbiac. Here, where everything rushes and everything stands still at the same time, in one day that lasts and lasts...

I would describe to you a picture. The air thickens again with insomnia, with waiting, with everything that happened and didn’t. Everything stands on the edge. Merchants hold their heads in their hands again. A woman yawns in the laundry. The postman drags himself slowly. People at the bus stop roll their eyes. The pharmacy is crowded. The restaurants have no seats left. Someone waves... now everyone waves... But are they waving to us? Or just for the sake of waving?

I would describe to you a picture. A wedding passes down the main street. The brass band blares. Girls dance barefoot in white dresses in the courtyard below us. The newlyweds laugh as if nothing else exists. Confetti falls like soft rain. Everything comes back again. The air thickens. But nobody cares. People wave... poets wave... wanderers, musicians, dealers, pimps, drivers, dogs, cats — everyone waves... But are they waving to us? Or just for the sake of waving?

Night slowly falls. People return to their shelters. You are still on the balcony. You watch the distant lights, then the sky above Paris, one spring, one April.

I would describe to you a picture. But why... You have already seen it. I painted it only for you. We laugh again... but you more than I. Because your smile is more beautiful than mine.

DANI NA SELU

Napisano u Parizu 2023

Odlazak v vinograd u srijedu. Okopavanje krumpira v petak. S kravama v šetnju svaki dan. Dragec je opet završil s traktorom v provaliji. Lojzek se opet oženil, po treći put. Sa ženom ka se rastala od petog muža. Berba kukuruza v ponedjeljak. Berba krušaka, jabuka, trešanja, malina, višanja... Skupljanje slame. Skupljanje jajci. Skupljanje perja s leđa umornih anđela. Dragec se opet zapalil iza pošte. Pošta je ostala cela. Gospođi Marici je nešče zaklal kokoš. Deca su joj opet gledala pod suknju. Neki su otišli na zapad. Neki su otišli na jug. Treba zaklati kokoti, svinje, krave. Deca gledaju. Deca se igraju z probušenom loptom. Deca si gledaju v gaće. Jedan starček hoče kupiti vino s penezima z Drugog svjetskog rata. Jedan krupni tip, kaj je bil na dobrom glasu, se objesil. Nedugo zatim i njegov brat. Otac se objesil zadnji. Izgledal je kak jedan od onih likova iz američkih filmova. Al dobro, sad... svaki treći v selu je tak zgledal. Teta Ruža je pekla kolače i hvatala se za rakiju. Bila je nedjelja. Decu je uspavala z jeftinom cigaretom v ustima. Gasila ih je na krevetu, iza glave najmlađeg sina. Sutra bu bila srijeda. Deca buju išla v šumu po gljive.

THE MYSTERIOUS BUS

 

A poem for my old friend
THE MYSTERIOUS BUS
Angoulême, 2025.

We have to run now we have to leave the show Where is the sun now where is the snow We passed through thorns and thistles Little Jesus took care of us He gave us golden whistles And he put us on a bus

We need to rest don’t be sad You’re the best forget the bad We don’t know where we’re going But it doesn’t matter Give me some more beer and one cracker

There is no night around us There is no day around Is this a real bus We need to discuss

We need to rest don’t be sad You’re the best forget the bad I am overcome by panic and slight fear Give me give me another beer

You know I’m not a fighter I used to be an unknown writer We need to rest don’t be sad You’re the best forget the bad

I don’t like this time time The only thing I see is crime crime But I know we have to go through this fight If we want to see the light

We need to rest don’t be sad Take this bread and forget the bad You’re still alive you’re not dead This is a test I’m not the best Maybe I’m alive or maybe I’m dead But how not to be in bad

I want to get out of here No I don’t want any more beer This is not a test It’s not a contest

You are certainly good maybe not the best But the most important thing You have to rest

Who are you really And where are you taking me And why did we see Jesus by the sea

Maybe this is the road through hell I can feel that awful smell Don’t be sad We burned the earth There is not a single bird

Now sleep because the road is long You have to stay well and strong

We need to rest don’t be sad I’m your friend old and faithful You’ll be later grateful

ZIDOVI SU OTISLI NA PROVOD

ZIDOVI SU OTISLI NA PROVOD 

Angoulême, 2025

To je svijet od starih olupina i nejasnih obećanja. Sve je pokidano i pleše. Limeni bubanj svira glazbu iz smeća, violina škripi kao pokvareni gramofon s nogama — sanja bolji život, ali je zaboravila kako se sanja. Nebo je opet prljavo, boje hrđe, kao stari okvir za neku tužnu sliku. Dimovi se penju prema gore kao molitve ludih svećenika s nemirnim mislima. Visoki kranovi, umorni starci, podižu blatnjavu djecu s prašnjavih ulica i bacaju ih u velike, skupe bazene — kao da će voda očistiti njihovu patnju. Ljudi hodaju u crnim kaputima i s crvenim šeširima. Broje korake koje nemaju s nikim podijeliti… a zašto i bi? Jedna niska žena koja liči na zaboravljenu glumicu iz neke zemlje s dalekog zapada. Nekoliko mršavih cigareta viri joj iz podrapane kutije kao izgubljene rečenice koje nitko nije izgovorio već dugo vremena. Nosi suknju od oluje i zeleni šešir od trave pod kojim spavaju njezine oči kao polumjesec. Tu je pored nje i njezin mlađi brat koji se nikad nije vratio. Guska ide za njim. Ona zna sve o njemu, a ne zna ništa. Gleda i šuti. I pita se… tko je tko u selu? Kiseli anđeo s plastičnim krilima i očima od kiselih krastavaca promatra s krova. Njega također promatraju oni koji su isto promatrani od onih koji promatraju. Pas leži ispod vrata zaboravljene radionice u kojoj više nema ničega osim kliješta. Pas od marcipana više ne laje niti radi kao čuvar. On je više tu za ukras. On je zaboravio svoje ime. Možda Daniel…? A… ne, ne… Oskar. Samo se treba sjetiti Hollywooda. Pokraj njega — kotač bez vozača. Piće bez bačve. Sjena bez stolice. Vrijeme bez upotrebe i svjetlo bez lampe… utrkuju se… igraju se pikulama kao djeca. Šašava djeca. Prilazi gospodin s kravatom kao isplaženim jezikom. Pokazuje u kojem smjeru je tama gušća. Ovdje svaki prozor namiguje. Uglavnom. Svaka baraka ima prozor koji namiguje mlađem bratu žene koja još uvijek spava. Iza njega je ništa. Samo zrak koji drhti i kupa se u mirisu strojnog ulja. Postoje prozori i bez baraka. I kuće koje se sjećaju svog djetinjstva… ali… možda je to samo bio film… manje poznatog redatelja koji je pušio pet kutija dnevno. Cigareta. Niti selo niti grad — mumlja sebi u bradu stari skitnica od krpenih lutaka. "Zidovi su opet veseli", progovori on. "Oni su sretni jer su se ofarbali za noćni izlazak", odgovori mlađi brat žene koja i dalje spava. "Da li sanja? Što misliš?" pita krpeni lutak. "Sanja… sanja. Ona uvijek sanja." "Što sanja?" "Sanja snove… snove u snu… a ponekad sanja mene… kako stojim na jednom prstu lijeve ruke na njenoj glavi." "Zanimljivo", odgovori Krpeni i uvuče se u malu vreću od krumpira. Crveno, plavo, zeleno… farbe se prodaju… zidovi odlaze… a odlaze i stolice, stolovi i poneki bojler. Idu u provod. Čuje se još jedino smijeh nekog kotača koji gleda neku blesavu predstavu na krovu srušene zgrade. Ali bez glumaca. Sada netko negdje svira usnu harmoniku. Žena se napokon probudila. Poslala je svog mlađeg brata da joj iz dućana donese nešto ljuto. Ali i sladoled od ananasa. Otvorila je gornju ladicu na leđima svog brata… mlađeg… i gurnula u nju nešto novaca. "Ajde sada… idi… idi… budalo jedna." Žena stane fućkati, ali ne zna pjesmu. Samo puše, pa što izađe. A nebo? Nebo je sada zatvorilo oči. Dosadilo mu je sve… a posvađalo se i s anđelom plastičnih krila. "Ne gleda nas više?" "Ili se samo pravi?" pita čovjek koji hrče ispod ženine suknje u vreći od krumpira. Anđeo je kasnije pao s krova. Žena se skotrljala niz glavnu ulicu. Njezin brat… mlađi… nije se vratio. Zidovi su plesali u obližnjem klubu. Čovjek od krpenih lutaka opet je zahrkao u vreći. Noć je pala kao jabuka. Svi su zaboravili jedni na druge. Ali… to je tako. I nikom ništa.

ČEKANJE NA AUTOBUS

Jedna prozna minijatura. 

Berlin, 2023

ČEKANJE NA AUTOBUS

Bilo ih je puno – rasutih po stanici kao slučajne misli, svatko sa svojom šutnjom i razlogom.

"Valjda će se pojaviti," rekao je tip bez brkova, u izlizanom crnom kaputu, gledajući niz cestu kojom se vukla magla, kao da nešto odgađa. Brkati sa šeširom samo se nasmijao, tiho, kao da zna više nego što kaže – osmijeh mu je bio blijed kao sjena nekadašnjeg smijeha. Dječak je kopao nos, mirno, bez srama, kao da ne postoji ništa osim tog trenutka. Žena s plavom maramom – onom što je imala uzorak žutih ptica – spavala je na klupi. Njena kosa bila je zalijepljena za obraz, a vjetar joj je povremeno povlačio suknju preko koljena, otkrivajući modrice i pokoju ranu od hodanja kroz trnje.

Jedan krezubi čovječuljak, naslonjen na izlizani kišobran s drškom koja se ljuštila, znao je da je dječak njezin sin iz trećeg braka. Znao je… jer joj je on bio prvi muž. I tad je stao govoriti:

O... da, da... Često se pitam. O... da, da... A ne znam zašto. A ne znam zašto. U srijedu — sve teče. U petak me rana peče. Ma, da... A ne znam zašto. Zašto sunce opet grije? Opet grije... kao prije. Ona mala, žena plava... sada opet negdje spava. Čekamo, čekamo, čekamo, čekamo... negdje spava. Čekamo kišu. Ponoć tu je. I nove oluje dolaze i prolaze, kao ljudi — puni čudi. O... da, da...

Mala nestašna djevojčica trčala je za bijelim psom sa crnim repom, vičući, smijući se. Pas je imao jedno uho spušteno, drugo uspravno, i njušku kao da ju je netko nacrtao kredom. Negdje u daljini pukao je prozor – zvuk stakla po asfaltu bio je tanak i oštar. Svi su znali šofera. Volio je duže stati po selima. U svakom mu netko nešto tutne: komad pite, jabuku, šaku kestena, šaku u glavu. Uvijek kasni. "Kasnit će i svojoj mami na sprovod…" rekao je čovjek u crnom. Brkati se opet nasmijao, ali oči su mu gledale u staru izlizanu cipelu – ona se ljuljala lagano, kao da više ne zna gdje pripada.

Žena na klupi sanjala je dvoranu – ogromnu, sa sivim zidovima i blijedim svjetlom kao da dolazi ispod vode. Na velikom platnu prikazivao se film: Čekanje na autobus. Probudila se naglo, s okusom metala u ustima. "Prošlo je već dva sata…" reče čovjek u crnom, kao da to znači nešto više od same rečenice. Brkati se još jednom nasmijao, ali sada više sebi u bradu, tiho, starački, pomalo bočno, kao da se s nekim iza leđa dogovara.

Dječak pokraj žene prestao je kopati nos i počeo fućkati neku dječju pjesmicu, loše, ali uporno, kao da doziva nešto. Žute ptice na ženinoj marami, pod nekom nevidljivom sjenom, pozelenile su – kao listovi koje jesen još nije dohvatila.

Krezubi starac je odalamio djevojčicu po guzici kišobranom. Pas je zalajao i pobjegao, ostavljajući za sobom male, mokre tragove, nalik skicama.

"Evo, stigao je napokon…" izusti čovjek u crnom. Autobus je bio star, zahrđao, i mirisao je na vlagu, benzin i smrt. 

Brkati je ostao bez osmijeha.

SKELETON OF SMOKE

This is a poem I recently wrote for my painting. The painting itself was created over 15 years 

SKELETON OF SMOKE

A boy stretches his neck toward the sky.

His eyes glisten like oil on a puddle.

The skeleton of a whale sways above him.

It flies and drifts.

It flies and drifts.

"Do you see it?" the boy asks,

His voice thin, easily carried by the wind,

Which carries the scent of algae and rust.

A woman clutches a bag in her right hand.

Her hands tremble, but not from the cold.

Inside the bag are letters that never reached their destination:

One letter for a son,

One for a daughter,

And one for no one special,

For no one important.

A man with a cane limps forward.

Old shoes creak,

And the ground beneath them murmurs,

Murmurs without end.

"Are there any more trains?" he asks.

But there is no answer,

No one to hear him.

The train behind the house is silent.

It only watches.

The rusty cabin looks at the sea—

Eyes empty, pupils made of glass and steel.

The tracks lead nowhere.

Far away, a ship’s horn wails,

A lament that spreads out.

Behind the house, behind them, behind the half-open window,

Someone who once waited for the train,

Someone who still waits,

Waits for it to come.

Now they only look at the deep sea.

Look and smoke a large pipe.

Maybe they own a wooden car.

Maybe buildings.

Maybe even the skeleton of the whale in the sky that still sways in place.

Everything is frozen.

Even the smoke from the pipe.

The old man, woman, and boy—all frozen.

Why? Why?

The chimney behind the building releases thick smoke,

And it too is frozen.

Like the smoke from the pipe we don’t see,

But feel,

For some strange reason.

Where are the workers?

Are they at work?

Are they okay?

Are they hungry?

Where are their children?

Where? Where?

Why does the whale skeleton hang frozen in flight?

Where is it flying?

What is its fate?

Why is it frozen?

Why? Why?

ANGOULÊME 2025

COMPRESSED MORNING

COMPRESSED MORNING

Here stand things left on in the dark. In the room where tables creak, in the room where a lamp burns over a notebook without words. Where dust has settled on the camera, on dreams no one has developed yet.

In the background, the radio rustles — muffled voices mix with buzzing, music slowly fades, like an echo from another world.

The kitchen squeezed between walls like the last breath before suffocating, a pot without a lid like an old man without a hat, the smell of buttoned-up memories, a lonely beer bottle stands by the window, and towels in the bathroom hang like sad snowdrops waiting for a morning that never came.

A look through the window — a chimney behind the glass rises toward the sky, clouds lined up again like little soldiers. Silence has fallen asleep in the living room. The apartment breathes through narrow walls, and in the distance, the radio whispers a song lost in static buzzing.

Under the torn table — a sock, written papers, shoes that cry, forgotten words, and all the things that can’t be spoken.

A look at the building across — you can see windows of other people’s lives, tiny twinkles, lips moving like birds on rooftops. The chimneys are gray like drawings in the hallway.

In the bathroom, foam covers all worries. A book on the edge of the bathtub soaks up moisture like a soul sometimes soaks up the city.

In bed, body next to body. It’s cold… but warm, the night thickens everything into a silent noise mixed with the buzzing of the old radio.

On the floor — cables and wires and leftovers of lost revolutions.

Walls don’t forget. They listen without asking.

Angoulême, 2025.

I CARRIED HER THROUGH THE VOID

I CARRIED HER THROUGH THE VOID

I carry her… Smoke burns, weeds sting my eyes, madness without end. A city on the edge, glass in her heels, steel beneath my nails — the scent of disappearance, helplessness, fear that speaks in silence around us.

I carry her, the weight of her body, her shadow like a vow. I will never let her go, not even when the hands of hatred turn into nails, not through blizzards, rain, or death. My hands are rough — shaped by sea and soil, hair heavy — with wind, smoke, unspoken words.

I carry her through silence, louder than everything. Asphalt peels, facades collapse, footsteps lose meaning, heavy boots lag behind, sirens howl, metal beasts — a city that does not forgive.

I carry her through forests, ash, tunnels, myself. Stranded, with the taste of burnt bridges. Wormwood won’t grow, ivy won’t climb, nettles stay silent under windows without glass. The city devours history. The sun pierces holes, illuminates wounds — and her silence.

Golden scaffolds rise, gods call, but I go — forward. With you. I breathe slowly. There is no up, no down. A moment breaks inside me. Her words — dry flowers, mine — rain on mud. The city hums, whispers to a hope that bears nothing. A beginning is awaited that never comes. I am pulled by the edges. I want the end, with my forehead clenched, above the thorns, with her, in a wounded heart woven from pain.

The scaffolds rise again, rusted and thin. I climb. The moon cold, white, she touches it. The moon weeps, holds her silence, it is hers again. When she closes her eyes — the sun arrives, vast, strong, shattering shadows. Walls crack, roofs sweat. Sinking — I rise, in water. The city washes itself for the first time.

Exhale is dust. Breath is life. I carry her, still. To the end. We are at the center of the world. I see a new beginning — a beginning toward home. Our home, beyond all others, distant and tender, far from those I mocked in my dreams. I carry her silence — the most precious gift.

Angoulême, 2025.

FEAR OF FLYING

It’s been a few years since I wrote this… I wanted to change something… but I’ll just leave it as it is.

FEAR OF FLYING

Paris-Montreuil 2022

Grey house at the end of the strange street —

For those who are not so nice and sweet.

Tall smoke from the chimney

Rises toward the red sky.

I wish I could fly... tonight.

The taxi is late again.

The night is long.

Someone is weak,

Someone is strong.

Trains pass above the shiny

Restaurants.

Infants bawl loudly again

Behind the orange window.

I wish I could cry.

I wish I could cry.

Maybe...

I don’t want to fly tonight.

Glassy-eyed people gather

Around the grey building.

Someone threw himself under the train.

I see in the sky a burning plane

Above a yellow crane.

I wish I could cry.

I wish I could cry.

I don’t want to fly —

Tonight.

The taxi did not come.

Something strange is happening.

Umbrellas start falling

From the sky.

I’m going home soon,

Alone with the moon.

I wish I could cry.

I wish I could cry.

I don’t want to fly —

Tonight.

THE SEA, THE SNOW, AND THE SUN

THE SEA, THE SNOW, AND THE SUN

Angoulême, 2025.

We stood in the rain by the cinema, the film unfinished, and our own story incomplete. First the sun, then rain, then snow. A piano on the roof, birdsong from afar, snow dancing in the clear air, falling, quiet, soft — a sparkling silence. You swam, I chased you. An embrace like a flower — violet, daisy, wild pomegranate, tenderness bursting like a morning without you. Sun and rain fall for a long time, the scent of wet earth, leaves, distance. You were far away — far away, and I counted the blue moments. A picture was born: spring and snow, behind the snow you again, and children playing. — blue sea, swimming, a world tinted with a blue dream, flowers, forest, books, and sun, a blue tone. You called me, we talked for a long time, memories spinning, you remembered everything, you want the sea, a white bench, blue music drifting from afar. I sit on the sand, watch the seagulls, catch them with my gaze — and you too. Behind you, a cypress, a snowy cloud, through a small window I watch, your smile rising, hair towards the blue sky. In the blue day, with blue hands, we love again, the whisper of the wind. We ride trains, Bordeaux, La Rochelle, the rhythm of rain on the roof, a melody carrying us — or an illusion? I carry you, you hold me tight, you look like a deer, your gaze towards the sunset, rain hitting a blue umbrella, whispering softly, you draw a smile on me. You are naked leaning on the window, blue snow falls outside, you smile again, and bells ring in the wind, we lie long in the snow, spring is blue. Carnations, lilies, roses in a vase, a sweet, gentle scent, the hour spreads again, incense, an old memory in the air.

Guests arrive, you love them, you love people, you hide in the blue snow, and I love you, while we lie on the sand, in front of the white bench and tall cypresses. It is summer... blue sun rising, now even the cities are blue, everything is blue. In the distance, blue snow falls again... falling inside us.

SUMMER WITH GÉRARD

I DEDICATED THIS TEXT TO MY DEAR FRIEND GÉRARD

SUMMER WITH GÉRARD

In the summer, Gérard grew. There’s no morning he would ever forget. Summer came slowly with him, like a forest spreading around the town, like his silver beard. And in that beard, lights and people, people of peace and unrest... people of paper and glass... people, people... inside his beard. What is it... everything is tangled again around us, who catch our heads and turn them left and right... What is it... some man or a spider on the glass of a narrow window, typical for a small French sleepy town, in Gérard’s memory. A siren sounds for a moment, then Satie breaks a new wall inside us. What tree grows... beneath Gérard’s building? What... what... tree... is it a real tree? Children run... run... where are they going... noise again... someone barks... those are only dogs... or is it the riddle of this summer or winter... we look at the map... Gérard takes sandals and travels through Algeria... towards Libya... then climbs to Turkey... and flies over the Black Sea towards Ukraine... returns the sandals... opens the window... he asks me, in French: “Ferme la fenêtre.” “Oui, bien sûr!” “Donne-moi une tasse.” “Voilà.” But his hand still wanders... 

He remembers Louis de Funès. 

He remembers Marko Ferreri... and laughs... because that’s the kind of person Gérard is. I look at the window glass and wonder... is it a bug or something else... “No, that’s a tourist,” says Gérard. “Tourists come in spring... like flowers around city parks... tourists are like flowers... maybe... I’m not sure.” A woman with long brown hair passes by the street and looks into the windows or at the sun, or maybe she’s looking for someone... but who? Maybe Gérard... maybe. But Gérard is already old now, and the girl is just his distant dream, which he once dreamed when he was still a boy. But Gérard still laughs like a child, teaches me French, patiently and slowly... word by word... letter by letter...

Angoulême, 2025.

TATJANA

TATJANA

Tatjana je poput šuma koji se gasi prije nego što ga itko čuje. Tiho nestaje, kao da nikada nije ni postojala. Do nje se dolazi teško – možda samo jednom u životu. Nosila je kaput od svjetla i prašine zvijezda. U njegovim naborima – komadići nade, tragovi ljubavi. One prave. One vaše.

Ona poput sjene hoda sama i osluškuje – zvukove vanjskoga svijeta, i one skrivenije – otkucaje tvog srca kad joj se približiš.

U njezinim očima plešu snovi od porculana. Slučajno si jedan razbio. Ona ti je oprostila – bez riječi, samo pogledom. Ti si bio loše tih dana. A mali Isus daleko, na dugim plovidbama.

Tatjana se smiješi – ali samo kad to ona odluči.

U džepu nosi prazan list, ispisan željama. I tvojima. Ponekad.

Nosila je velike, pomalo nezgrapne naočale koje su bile uvijek zamagljene, stalno bi joj klizile niz nos. A bila je i nespretna – ponekad bi zapela za rub tepiha, prolila čaj, kavu, zaboravila ključeve. Ali nikad nije zaboravila tebe.

Njezin svaki korak nosi odjek tihe tuge. Svaka kap kiše izgleda kao da plače za njom.

Ponekad, dok hoda, latice tratinčica lijepe se za njezine cipele.

U torbi je nosila tišinu tužnih noći. Između knjige i češlja, nosila je požutjelu fotografiju: zagrljaj s ocem koji se više nikada neće ponoviti.

Ti si nestao. A ona je ostala.

Ostala je kao sjena na zidu, nepomična. S violinom u svojoj duši.

Grad tih dana za Tatjanu nije imao ulice. Bio je to prostor bez smjera – mjesto gdje se ljubav rasplinjuje u jutarnjoj magli.

Nosila je u sebi nemir koji ne prestaje. I pjesmu koja nikada nije bila otpjevana.

Tatjana je bila poput neizgovorene tuge. Poput dobrog duha koji pokušava skupiti raspršene snove.

Oko njezine kuće sve je blijedjelo – parkovi, zastave, ljudi u žurbi. Oni koji stoje. Sve je nestajalo, tiho, bez pozdrava.

Dugo je Tatjana sjedila kraj malog prozora. Promatrala svijet koji se, gaseći, pretvarao u uspomene.

Slušala je zvukove tramvaja, sirena, sporih oblaka i brzih kiša. Negdje duboko u sebi, osjećala je škripu drvenog broda koji nikad nije pristao.

U njezinom stanu, voda je tiho klizila po podu sobe, kao da soba polako diše pod težinom zaborava.

Tatjana više nikoga ne čeka. Nema više ni pisama, ni njihova mirisa. Golubovi su izgubili adrese. Ulice su zaboravile njezine korake.

Na stolu – visibabe. U čaši – grančica lavande. Ljiljan u kutu šuti. Sve miriše na nešto što je bilo, ili će tek biti.

Vidiš sad… truba i dalje svira među oblacima, ali bez nje. Chat Backer još uvijek sanja blazeni san.

Zaboravila je kako se izgovara vaša ljubav. Njegove riječi „volim te“ ostale su izgubljene – kroz vrijeme bez vremena.

Tatjana je poput šuma koji nestaje u tišini.

U pepelu njezine sobe leži knjiga poezije. Listala ju je prstima laganim, gotovo božanstvenim.

Na njezinu stolu, već mjesecima, tanjur za dvoje. Mrvice kruha tiho su se složile u ime tvoje odsutnosti.

Tatjana razgovara sama sa sobom. Tiho. Ne želi probuditi zidove.

Na podu – sjene tvojih cipela. Ona ih mete.

I tada se pojavljuješ.

Na vratima. Ponovno se izuvaš i grliš je kao mornar koji se vraća s dugih plovidbi.

Sad njezina kosa opet miriše na djetinjstvo. Na stihove.

Suze joj izlaze na oči. Briše ih brzo dok te čvrsto stišće uz sebe.

Tatjana se opet smije. I pleše. I grad ponovno diše.

Cijeli svijet diše s vama – u njezinoj maloj kuhinji.

Okreće se prema prozoru, spušta glavu na tvoje rame. Ti joj miluješ kosu.

I slušaš opet njezin dah – koji se postepeno pretvarao u glazbu koja te sada liječi.

U NOĆI ISPOD KIŠE

 

U NOĆI ISPOD KIŠE

Da li je važno kako se osjećam? Zašto se sve svodi na osjećaje? Da li je važno što vodim tihi rat, rat sa sobom, jer me drugi ratovi ne zanimaju? Sve i ništa je važno. Mi smo važni — ti i ja — u ovoj samoći dok čekamo taxi ispred leteće katedrale, pod neonskim svjetlom i kišom.

Da li je važno tko nam je majka, ili izgubljeni otac u svijetu duhova? I oni su samo šašava djeca koja se plaše. Da li je važno što mislim naglas? Da li je to uopće bitno?

Odgovora nema — ni u novinama, ni u knjigama velike knjižnice, ni ispod šešira beskućnika u prolazu, ni u amazonskoj prašumi. Nema ga.

Da li je Dziga Vertov važan? Čaplin? Bud Spencer? Da li su važni vrtuljci izgorenog luna parka? Da li su važne misli ljudi u čekaonici kardiološkog odjela, bez pogleda koji se sreću?

Da li je važno kako se osjećaš dok te strah steže? Strah od uskih ili širokih prostora i raznih drugih fobija. Da li je važno? Da li je?

Pariz, 2023.

ČUDO U SUSJEDSTVU

ČUDO U SUSJEDSTVU

Nije to bio baš običan dan. Ni grad, ni nebo, a ni ljudi ispod nisu znali što očekivati. Sve je bilo pomalo čudno — kao da je vrijeme zaboravilo da je petak, a ljudi su se opet vozili i hodali u sjenama svojih prljavih misli. Nitko se nije pitao... zašto?

Naravno da je bio petak u gradu, uvijek je petak u gradu. Osim ako nije? Ona je vozila sunce u dječjim kolicima, koračala bez da dodiruje tlo, obasjana iznutra, zastala je i gledala utakmicu ispred kafića.

On se sjećao njih — onih što su hodali stopama očeva kroz zavijene ulice, klimavim autobusima, s torbama, ljestvama i tišinom, kroz prašinu. Bijela lica, poput kipova umornih anđela, zaleđena u pokretu, na uglovima ulica gdje se brišu granice posebnim gumicama.

Sjećao se prvih vojski. Čizama koje su odzvanjale krvavim vremenom. Neki su stali, neki sad jure svemirom u skupim autima.

A ona — sa srebrenim oblakom oko nogu — plesala je uz glazbu flamenka iz nepoznatog stana. Šaptala mu Dostojevskog, a on je slušao. — Nešto je i razumio.

— Kad bih mogla birati, reinkarnirala bih se kao čajnik u kazalištu — rekla je. — A ja kao gumeni čekić koji pjeva talijanske arije. — Susreli bismo se na premijeri. Ti u loži, ja na sudoperu. — Publika bi plakala. A zatim bi svi pljeskali nogama.

Francuze nije znala opisati, ali ih je razumjela. Bolje nego sebe. Izdaleka su bili zatvoreni, ali kada im priđeš blizu, otvore ti srce. Ili ti otvore čep od pive upaljačem.

Bilo je tihih, urlajućih, onih što razgovaraju sa sobom ili s gradom. I onih koji ne govore.

Netko je imao ruke duge, otvorene, pružene da zagrle — možda nju, možda njega. U plavom kvartu snova sve je bilo moguće.

— Jučer sam razgovarala s hladnjakom — rekla je. — I? — Kaže da mu fali djetinjstvo. — Moj kišobran se boji kiše. — A lijeva cipela mi sumnja u sve, pa i u mene. — Pišemo li već priručnik? — Sam se piše. Svaki put drukčije.

Slušao je o onima s omčama oko vrata, nestalima među kupinama i gnojem u dalekim selima. A oni što su vrtjeli rub čaše u klubovima dima i zaborava, s lažnim pogledima, oštri i munjeni, secirali su loše vijesti u još lošijim novinama koje su se uvijek morale čitati. Kao da slike nisu dovoljne.

U staklenim separeima ljudi se nisu gledali.

Sjećao se njezinih poljubaca u svibnju, blistavih, mirisnih na cvijeće gradskih parkova. Ali i nekih slika — ljudi iz prošlosti. Pokušavao ih je zaključati iza zidova uma, baciti ključ u rijeku ispod grada. Bez povratka. To mu je bio jedan od planova. A imao ih je... imao...

Ona je bila tiha snaga volje. Vraćala se svake godine kao pupoljak proljeća. Nisu jedno drugo pitali za prošlost. Hodali su paralelno, blizu, ponekad daleko, oko prozirnih zidova. „Neka su. Pa nikome ne čine zlo, zaboga“, kaže starac u sjedom kaputu s činom pukovnika.

Sjećao se križeva bez imena. Mirisa neopranih tanjura. Ostataka hrane na groblju iza kolodvora. Ljudi naslonjenih na miris provozanih bicikala.

Sjećao se novogradnji što niču iz ničega. Sporih autobusa u zoru. Hladnih stanova od Zagreba do Pariza — i ovdje. Plijesni, paučine i loše poezije na zidovima. Ruku crnih od ulja iz tvornica akumulatora. Očiju nekog čovjeka — blagih kao kod starijeg brata kojeg nije imao. Šteta.

Zatim...

Ruku prekriženih pred prijetećim kuhinjama, gdje se šutjelo među pločicama. S gostima vještački nasmijanima. S pištoljima pod skupim kožnim jaknama — spremni za ples ili pucanj.

Nije mogao zaboraviti njezine blistave oči. Crveni ruž na usnama. Tečajeve, loše tečajeve i razne tečajeve o svemu pomalo. Tamo su se upoznali prvi put. Ulice su bile između pitanja i nade.

Promatrao je otvorene prozore na bijelim zgradama, iz kojih su virili jastuci i nasmijani snovi.

U kvartu, dani su se smjenjivali s mirisima začina, limuna, sapuna i licima starih i nekih novih likova.

U zgradi broj 7 netko je plesao sam. U devetki, netko je vrištao u snu. A na krovu, skupljali su se golubovi koji hodaju u cipelama.

A ona se opet vraćala. U njihov grad. Bio je petak.

Sunce je bilo nešto drugačije — u njezinoj kosi, u pogledu kojim je čitala tuđe misli. Možda budućnost, a možda samo prošlost.

Hodali su tiho. Sjene su im se dodirivale — bilo je dovoljno.

A iznad njih, netko u sumnjivoj trenirci od lažnog pamuka, s dalekozorom, zapisivao je sve — bez reda, bez logike — samo da ne zaboravi.

Jer nevolja nikad nije bila sama.

Ali ono bitno... sve je to možda bilo samo zato — da bi se dogodilo čudo u susjedstvu.

SJEĆANJE NA PANK I LIDIJU

SJEĆANJE NA PANK I LIDIJU Angoulême 2023–2025

Pospano jutro vuklo se kroz maglu, a tišina je štipala grlo kao stara rana, cijedila se niz njezine umorne oči — one koje više nisu htjele gledati svijet što ih je izdao. Sjedili smo na mokrim klupama — hladnim, vlažnim — ali ništa nas nije doticalo.

Zgrada bez broja disala je polako, zidovi teški od priča koje su gutali. Iza kapija snenih, tamo gdje su fenjeri nemirnih duša konačno utihnuli — ostali su njezini koraci.

Koraci, šapat po kiši, tihi poziv što nikad nije prestajao zvoniti u meni. Oči su joj bile pune čekanja, u zgradi bez broja, što je čuvala sav naš nemir i lude snove.

Nekad su ptice pjevale oko te tvoje stare zgrade. A onda Mažuranac — jeftino vino i gitare, dok su nas smijeh i muzika lomili, dok smo sanjali da će nas ovaj svijet zaobići.

E, moja Lidija... Uvijek nas je bilo puno — ja, klinac s inatom u kostima, gledao sam njezine plave oči, oštre kao britva, skrivale su oceane boli i podrapane snove.

Godina je bila 1988, da li se sjećaš ? 

Gledao sam je kako nervozno puši, dok je iz kasetofona grmjela pjesma koja je parala tišinu. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz prsa — klinac koji nije znao stati, a ona — oluja što je rušila sve što sam ikad znao.

Sjećam se kad bi mi govorila: „Baš si smiješan, klinjo.“ I kako bi se smijala vrata moje duše kad bi stala kucati na njih. Živio sam za te trenutke, za svaki slomljeni smisao što je nekako bio cijeli.

Sjećao sam se njenog sretnog broja 7 — njezinog talismana, bedževa, pankerskih frizura što su vrištale na vjetru, marama što su se vijorile kao zastave kada smo bježali od svijeta što nas je htio slomiti.

Vrijeme je stiglo — brzo, kao vlak što je pregazio naše snove. Pod olovnom kišom, zalutali meci i rane koje smo skrivali.

Bio sam klinac što je volio nju — volio Lidiju kao prvi dim, jedini osjećaj slobode što ni vrijeme ni bol nisu mogli izbrisati.

Lampa je opet treperila, zamišljao sam kako vjetar opet nosi njezin miris prema meni, kroz pukotine vremena.

Spavaj sada, dušo moje duše. Ali ne, nemoj prestati vikati. Viči na sav glas. Neka te opet čuju — glasnu, s prkosom u očima, s prkosom u srcu, dok zgrada bez broja škripi pod težinom svih naših izgubljenih snova.

THE TRAVELLER’S PRAYER

     THE TRAVELLER’S PRAYER : 

      A Poem from Zagreb, 2005

Look through the Traveller’s eyes.

Under a black sky – a forest of iron and glass rises.

The last white bird shelters a city in its wings – a city of love, untouched by war.

Stand still. Be brave. You carried leaves as ancient as that city, and this rain tracing your cheeks – centuries wounded.

Trucks roll by, cranes lift the world. The Child’s hands press against concrete. The night bleeds red in the burning forest. To the first river – the path steep and narrow.

Step through the world, through the hollow morning. Narrow alleys are mere illusions. Stand still. Be brave. These days, everything’s upside down.

Sink back into yourself – into the music, the colors, into his song.

Do you remember the sea? You were the only masterpiece washed ashore.

You swam, and he swam to you, but here, he forgot how to breathe. In this silent city, foreign to everyone, a city steeped in sorrow.

Look through the Traveller’s eyes. Starry music still plays, the old violin still cries. His hands still dance, the heart remembers and still burns.

Your hair tangled through time – a time of pain, of death, of fear. The mad ones broke all the bridges, but you walk through the shattered fields, unafraid.

A new world opens – a palm unfurling. And that city of love without war whispers your true name.

Look through the Traveller’s eyes. Turn every horror to dust. Let your love rise with the newborn sun.

BETTING

BETTING 

Written on a Train - Angoulême - Binic, 2023.

We’re betting from a safe distance. We all bet — sometimes out loud, sometimes to ourselves.

We bet on kids crammed onto the balcony of a shabby flat, working some seasonal job by the sea.

We bet on rival gangs, on the mafia, on politicians... on the one ready to jump from the seventh floor, on the sociopath downstairs with the scrawny dog.

We bet on crooked cops, on the lovers, the loveless, the philosophers in class, the waiters, the cooks...

Once a week, we bet on whether the left or the right will win.

We bet on the ball, the dice, and some on the cross or the triangle.

We bet from every corner of the world — east and west, north and south.

Will the kids get hurt again? Maybe they will, maybe they won’t.

We bet... we bet on defeat, on victory, on power, on democracy, on shoes, on walnut trees, on salami, on cheese, on yogurt, on a Jaguar, on a broken-down Toyota...

We bet in the morning, in the evening, on the street, in the room, on the roof — loudly, under our breath.

We bet on our enemies, our friends, our relatives, our neighbors...

We keep betting until death, holding on to that sliver of hope — no matter how small — that things might still turn out right.

THE BOTTOM OF THE TOWN

THE BOTTOM OF THE TOWN — Zagreb 2002–2003? 

Here’s just this one last maritime-chess horror ballad in Croatian. I wrote it over twenty years ago. Part of this text appears in my second comic.

DNO GRADA

Ako kreneš na dno grada, gdje crvenobradi gusar spava, njegov pogled, gladnog lovca, hvata svakog i najmanjeg čovca.

Iza topa skriva zlato, mene lovi živo blato. Usred igre on lulu pali, moji su konji od straha stali.

Figura nema i kralj je pao, vojsku silnu njemu sam dao. Zato se čuvaj na dnu grada, gdje crvenobradi gusar spava.

On dobro poznaje sve igre riječi, tvoje će riječi mačem presjeći. Pobjeći nećeš od njegove straže, crni te lovci strpljivo traže.

Ako kreneš na dno grada, gdje crvenobradi gusar spava, tamo dolje rum se pije, tko ne želi, nek se krije.

Dugo sam čekao priliku drugu,

vrteći se u začaranom krugu.

A zatim mi jednom priđe i reče:

"Možda bude za tebe i sreće."

Ulijeva mi rum i opet mi toči, dok slažem figure po šahovskoj ploči. Oluja je stigla i prijetiti stade, gusari topovske kugle vade.

Udahnem duboko i zraka si uzmem, dok smišljam kako da mu topa oduzmem. Crne su se sjenke nad stolom vinule i blijede oči u mene zinule.

Brod se zaljulja, olujni vjetar udari, nešto u meni počne da stari. Drugu si priliku ne smijem propustit, kralja opet iz ruke ispustit.

Oči mi bježe, noge se tresu, oluja i dalje u svome bijesu.

Ako kreneš na dno grada, gdje crvenobradi gusar spava, tamo dolje rum se pije, tko ne želi, nek se krije.

CARDBOARD SHIPS

 CARDBOARD  SHIPS

We breathe hard in the days of unspoken reality. Words crack like dry branches in restless wind. We chase the remains of ourselves in the yards of lost hopes.

Children blow the remnants of cheap dreams; children don’t play. Their feet are bare, their hands are soot-stained, and their eyes—made of glass—melt far, far away from the gaze of other children staring into their pools behind pink houses.

We quietly squeeze through narrow doors; nothing is comfortable anymore. We don’t feel our bodies or our voices; we don’t feel the music, but we listen to it. We don’t feel the images, but we watch them.

We press ourselves against dirty walls. Our feet slip into deep mud. Hungry children cry again; hungry people tremble in pain, and their tears disappear under the sand.

No one talks about illnesses anymore; no one talks about wars anymore. People dissolve like fog over the Seine; people fall like leaves in autumn.

Man disappears again.

We don’t walk; we don’t hear; we don’t see.

We stand, bound in chains of illusion, on cardboard ships that slowly sink.

Paris 2023

Kratki text inspirisan mojim snom Angoulême, 2022

 

           LJUDI NA KROVOVIMA 

Obično gledam u sunce. Tog petka bilo je golemo, bijelo i zasljepljujuće. Danas je nedjelja. Kiša je trebala pasti, ali iz nekog razloga kao da se predomislila. Nebo je zadržalo dah. Navečer sam vidio čovjeka s nacrtanim mjesecom iznad glave i staricu kako pjeva Marseljezu na krovu renesansne općine. Netko bi pomislio da sam lud, da sve to izmišljam, ali ja često viđam ljude na krovovima. Rođen sam s tom čudnom sposobnošću.Vidim ih i na prozorima, sa spavaćim kapama koje vise poput teških oblaka. Na najvišim prozorima zgrada čiji su fasadni reljefi izrezbareni floralnim uzorcima, ljudskim licima, pticama u letu. Kao da fasada diše, kao da kamen pamti. Volio bih se jednom popeti gore, ali previsoko je. A ja sam već pomalo star. Pitao bih ih što drže u svojim sobama, ti ljudi sa spavaćim kapama. Jesu li njihovi predmeti stvarni ili su to tek izblijedjele sjene nečijeg sjećanja? Jesu li knjige na policama ispisane mudrim izrekama ili su to prazne stranice, zatvorene korice koje zjape poput grobnica? Možda bih uzeo bombon ili keks, ako bi ih bilo u staklenoj tegli pored žene na prozoru. Ako bi mi dopustila. Ako bi mi kimnula glavom. Možda bih tada zagrizao taj keks koji izgleda kao da je jestiv. Možda bi imao okus poput nekog davno zaboravljenog sna, onog sna koji se otapa na jeziku poput pahulje snijega. A možda bih samo stajao na ulici, zagledan u te ljude, u taj meni daleki svijet, u te sobe, prozore — kao da su svi samo odraz onoga što sam jednom bio i što više nikada neću biti. Zatim bih nastavio dalje. Noć bi se lagano spustila, a ja bih skrenuo u neku ulicu gdje bi me dočekali mirisi hrane iz raznih, šareno osvijetljenih restorana, gdje se mogu čuti smijeh i galama, zvukovi otvaranja čepova na bocama vina, poneki lavež psa, zvuk bicikla i zvuk mojih nesigurnih koraka.

PTICE KOJE SE SMIJU

PTICE KOJE SE SMIJU

Život je lijep, kažeš, dok gledaš u zlatno sutonsko svjetlo. Zgrade se propinju ka nebu, kao ruke umornih divova u kojima spavaju ljudi koji podsjećaju na tvoje snove — blagi i puni nade.

Za šankom u baru sjedi starac. Vidiš ga. Puši cigaretu. Uvlači dim sporo. Sporo ga ispuhuje kroz nos. On je jedini na izložbi. Jedina publika. Ali okrenut slikama. Više mi gledamo njega nego on nas.

Ti se opet igraš u dvorištu s vjetrom, kao dijete, a u tvojim očima more i nebo. U tvojim očima naše sunce, ono nas grije. More je opet plavo i beskrajno. Starac drži stari, izlizani šešir u lijevoj ruci, probušen na rubovima. Mrmlja nešto što zvuči kao molitva, ili možda tek šapat sjećanja na davnu ljubav — u vremenima sreće, u vremenima bez boli.

Nad gradom opet ptice lete, kažeš. Na plavom jutarnjem platnu neba. Gledaš u njih i opet se smiješ novom danu, novoj prilici, novim počecima i koracima kroz male ulice našeg malog mjesta.

Život je lijep,, a tvoj glas razlijeva se kroz toplinu. Osjećaš li miris bajkovitog kruha? Miris djetinjstva. Sjećaš se onog jutra kad je svaki korak bio bitan. Svaka suza. Svaki zagrljaj.

Volim te jako, kažeš. U ovoj sobi. U sobi boje breskve.

Možda je život lijep upravo onda kad ga izgovoriš, ponekad kroz suze. A ponekad s vatrom u sebi koja ne može izgorjeti. Ljubio sam te uz ove nježne note, dok grad opet tone u novi sumrak. Ti se opet igraš i plešeš na rubu pločnika. Oči ti opet lutaju kao stari brodovi. Nebo se lomi, kažeš, u tisuće kristalnih dijelova iza kojih je sve ispunjeno svjetlom i glazbom s ugla ulice, ispred dućana s cvijećem, gdje ruže još više crvene.

Pitaš me gdje je sada naša planeta. Gdje je kuća, gdje su valovi u nama. Valovi ljubavi. Još su tu, ne brini. Život je lijep, kažeš, dok nas vjetar nosi prema suncu. Opet letiš u mojim njedrima. Volim te jako. Ludo.

Osluškujemo čistu ljubav koja je opet stigla u naše mjesto. Slušaš o osmijesima koji su kao ptice opet letjeli iznad narančastih krovova. Grad opet diše, kažeš. Diše kao veliki div koji se nasukao nakon dugih pustolovina.

Pjevaš o ljubavi, uprkos trenucima koji se gube i nestaju. Svi ti lagani pokreti. Svi ti prizori. Sve one igre u dvorištu. U dvorištu kojem pristaje sve što smo bili. Sada dvorište usamljeno stoji. Ali naša ljubav i dalje plovi kao pijani brod. Negdje. Svugdje. Prema svjetlu.

Angoulême, 2025

Edgar, koji je šaptao mraku

Evo jedne moje nove pjesme.

Edgar, koji je šaptao mraku

Nekad sam bio majstor samoće, zalutala sjenka među tužnim golubovima, s licem od stakla u kaputu od magle, u parkovima od kartona i slame. Ispod zvijezda, ispod sebe, sanjao sam plastične snove, a umjesto mača, nosio sam tupe rogove s mirisom plavičaste tuge. Svoj krevet dijelio sam sa živima i ponekim mrtvacem. Moje cipele bile su od kiše i blata, kao otvorena groblja usred oluja. Ljudi su nosili maske, a ja sebe, preko pruge, oko starih vagona, s drvenom žlicom, umivao sam ranjenog miša od srebra u noći, ispod slatkog snijega, na kamenu od požutjelog nemira. Ja sam bio Edgar — za neke gospodin iz nasmijanog smeća, koji se ruga oštroj sreći u sjajnim kutijama, a za druge pločnik koji plače ispod dubokih koraka koji žure. Samo jedno plavo oko i jedna torba — u njoj krikovi rasutih snova, vruće zime i ledena proljeća, kao popucalo vrijeme na zidu od staklenih suza. Bio sam tih i s tajnama. Čuvao sam ih ispod kape koja je pričala više od mene — ponekad istine, ponekad laži. Ali brodovi su teški, brodovi su stari. Ulice grada — znao sam njihova krhka imena od jeftinog kostura, njihove neuhvatljive kraste. Vidio sam mjesta gdje djeca rastu u špricama s okusima gorkih bombona. Gutao sam miris svojih umornih koraka. Znao sam, a znao sam ništa. Bio sam Edgar, šaptao sam mraku u parkovima, daleko od žmirkavih svjetiljki. Noge su me vodile prema vratima koja govore: "Uđi ili ostani." Negdje, nigdje...

Angoulême, 2025.

This short lyrical prose I wrote in memory of S. Beckett, J. Prévert and R. Magritte

MEMORY OF THE FOURTH LETTER 

It’s the weekend... The dogs are frozen, everything is silent, and the pigeons are frozen above the trees in the park, in Montsouris Park. People sit on the grass like wooden statues, sitting around a tablecloth. On it are apples. People make the sounds of old trains. Instead of eyes, they have clocks.The park is like a bed, the city is a story, the people are sentences. It’s beautiful... Everything is quiet. Is the first letter G? No. Is the first letter D? No. It’s beautiful... It’s quiet in the park... In Montsouris Park. The sand is cold, the lake is green. And the travelers on bicycles are green... The sky is green. Only the grass is yellow. The grass... It’s beautiful... It’s warm, everything is quiet again. She comes without words. An old lady. Who is she? She remembers her first three letters. It’s a gift. It’s effort. A struggle. Her fingers are a cure. These are moments without fear. It’s beautiful... Beautiful... It’s warm... The walls are no longer painted with shame. Trash has become art. Thirty-seven pigeons play on the rooftops, jumping, singing, in Montsouris Park. Everything is calm. The scent of croissants spreads from the newspapers, the smell of Turkish coffee and lemon, the smell of Chinese food, the smell of muffins. It’s beautiful... It’s quiet... Time is no longer time, space is no longer space. Squares are no longer squares. Factories aren’t factories. But it’s beautiful... Quiet... Calm... Shadows walk without bodies, curtains dance without wind. In Montsouris Park, everything is slowed down through the cracks. A white rose dreams the music that doesn’t exist. A little girl sits on a bench. In her hands, she holds a plastic bottle, spins it, and laughs. She just laughs. Her laughter is a whisper of the past. The sky is cloudless. Cats turn, spinning in circles, looking for something, looking for a new sky. All the windows are closed, but flowers hang from their edges. A song can be heard, maybe a prayer. It’s beautiful... Quiet... Time has stopped again, spilled across the road like wine on a tablecloth. The old lady remembered. She remembered the fourth letter. She remembered the smell of mandarins and the ink. She remembered a glass full of sunlight on the childhood table. Everything is quiet... again... It’s beautiful... It’s beautiful... It’s silent in Montsouris Park.

Paris, 2023.