Imao sam kuću u sebi, pored mora, imao sam tužnog psa i dvije palme od papira, imao sam ruke omotane oko njenog tijela koje se sjajilo u maloj, zavodljivoj sobi s mirisom lavande.
Tražio sam u njenom carstvu malog boga na kraju izgubljenih cesta. To su bile ceste našeg djetinjstva.
Imala je četiri brata. Jedan s velikim srcem od zlata. Drugi poštar bez sreće, vrijeme ga je nosilo kroz bure i nedaće.
Imala je slavnog oca, u birtijama uvijek glasan. Imao je tvrde šake, koristio ih je često. Stajale su mu kao čekići na stolu. Majka joj plaha, radila je sve po kući, imala je rijetke snove, imala je, a imala je malo. Jedino iglu i konce bez boja.
Sanjao sam opet tebe. Imala si nježne oči, stajala si pored mora, plesala smiješno, ali bez greške. Ja sam bio opet onaj na lošem glasu. Stizale su me kurvinske ruke. Alkohol je bio izlaz, rješavao je sve moje zaostale muke.
Ljudi lete sve dok ne padnu. Mali je Ikar zaspao u meni. Svanulo je jutro iznad tvog čela. Opet sam te sanjao, sanjao sam kako ležim kraj tvog besprijekornog tijela.
Imao sam kuću bez prozora i vrata. Nosio sam tugu još od prošlog rata. Imao sam kuću od prašine i dima. U njoj su drugi spavali, a ja sam jedino htio kraj tebe.
Imao sam svašta, a imao ništa. Bio sam kao skitnica u srcu tvoga grada. Imao sam te u sebi, a bila si daleko.
Zar to nije čudno, djevojko moja mala?
Angoulême, 2024.
Nema komentara:
Objavi komentar