Čempresionizam

Djetinjstvo... ah... Da. Djetinjstvo. Ne bih se baš rado vraćao tamo. Vječno s tom kosom koja bi mi stršila kao da me je udario grom. Ponekad toliko žedan i gladan da sam bio u stanju popiti cijelu fontanu u parku zajedno s golubovima. Glad me znala nagnati do izloga pekare gdje su peciva mirisala poput čarolije, a želudac bi mi krčao kao razbijeni radio. A oči, ogromne, kao frizbiji.

Tko se još želi vratiti u djetinjstvo? Osjetiti ponovno sve te ugrize pasa, ogrebotine od mačaka, padove s drveća koji nisu donosili mudrost, nego samo masnice i kraste. Sve te prve tučnjave, udarce, sva ta čekanja po noći bez spavanja na dogovorenu tučnjavu s nekim tko je obično jači i veći. Tko se još želi vratiti na mjesta prvih ljubavnih razočaranja, tamo gdje bi mi potonulo srce? Tamo gdje se pričanje priča kažnjavalo. Osim ako nisu bile dosadne. A dosada je laž, jer ne postoji.

Da... glupo djetinjstvo. Vječno s podrapanim hlačama i cipelama koje se nisu dale zavezati. A zatim i naočale. Koliko god da sam ih bacao i trgao, uvijek bi mi se vraćale. Mrzio sam ih. A zatim škola. Tko je normalan volio školu? To škripanje kredom po ploči, časopisi na koje nisi imao pretplatu, dok bi ostali jeli za marendu svoje sendviče, ja bih se penjao po čempresima. Tako je nastao i čempresionizam. Daleko prije impresionizma, ekspresionizma i ostalih izama. Ali naravno da nitko nije imao sluha za to. Samo sport. I sport. I još malo sporta.

A zatim sve te svadbe s kojih bih gledao da pobjegnem, ali s kolačima u džepovima. Svo to fotografiranje, gdje bih uvijek ispao kao neki kreten. Dosadni odlasci u crkvu, loše pjevanje, držanje svijeće, skupljanje novca... ponekad bi nešto završilo i u mom džepu, jedina korist od tih vremena kada sam slučajno završio kao ministrant.

Djetinjstvo... tko još želi tamo? Sva ta galama u ušima i zujanje u glavi. Svo to dizanje za uši, bockanje, štipanje, packe, klečanje u kutovima. A zatim ti kažu: „Ja sam klečao na kuruzi kao klinac, što hoćeš, ti si još dobro prošao.” Sve te situacije u kojima netko stariji napravi budalu od tebe, a previše si malen da se obraniš. Ako ga udariš u jaja, gotov si. Ali to je jedino što ti preostaje.

Sve te probušene lopte, potrgani skejtovi, podrapani nindža kostimi od crnih vreća za smeće, sve te masnice od loše napravljenih nunčaka. Ali da bole, bole itekako. Svi ti udarci cipelom u glavu ujutro kad bih radije još spavao, a kiše nema, nemaš se na što izvući. Naprotiv, veliko sunce ti se još cereka u lice.