ČEKANJE NA AUTOBUS

ČEKANJE NA AUTOBUS 

Bilo ih je puno rasutih po stanici - kao slučajne misli, svatko sa svojom šutnjom i razlogom. "Valjda će se pojaviti," rekao je tip bez brkova, u izlizanom crnom kaputu, gledajući niz cestu kojom se vukla magla, kao da nešto odgađa. Brkati sa šeširom samo se nasmijao, tiho, kao da zna više nego što kaže, osmijeh mu je bio blijed kao sjena nekadašnjeg smijeha. Dječak je kopao nos, mirno, bez srama, kao da ne postoji ništa osim tog trenutka. Žena s plavom maramom, onom što je imala uzorak žutih ptica, spavala je na klupi. Njena kosa bila je zalijepljena za obraz, a vjetar joj je povremeno povlačio suknju preko koljena, otkrivajući modrice i pokoju ranu od hodanja kroz trnje. Jedan krezubi čovječuljak, naslonjen na izlizani kišobran s drškom koja se ljuštila, znao je da je dječak njezin sin iz trećeg braka. Znao je, jer joj je on bio prvi muž. I tad je stao govoriti: O da, da. Često se pitam. O da, da. A ne znam zašto. A ne znam zašto. U srijedu sve teče. U petak me rana peče. Ma, da. A ne znam zašto. Zašto sunce opet grije? Opet grije, kao prije. Ona mala, žena plava, sada opet negdje spava. Čekamo, čekamo, čekamo, čekamo, negdje spava. Čekamo kišu. Ponoć tu je. I nove oluje dolaze i prolaze, kao ljudi, puni čudi. O da, da. Mala nestašna djevojčica trčala je za bijelim psom sa crnim repom, vičući, smijući se. Pas je imao jedno uho spušteno, drugo uspravno, i njušku kao da ju je netko nacrtao kredom. Negdje u daljini pukao je prozor, zvuk stakla po asfaltu bio je tanak i oštar. Svi su znali šofera. Volio je duže stati po selima. U svakom mu netko nešto tutne: komad pite, jabuku, šaku kestena, šaku u glavu. Uvijek kasni. "Kasnit će i svojoj mami na sprovod," rekao je čovjek u crnom. Brkati se opet nasmijao, ali oči su mu gledale u staru izlizanu cipelu, ona se ljuljala lagano, kao da više ne zna gdje pripada. Žena na klupi sanjala je dvoranu, ogromnu, sa sivim zidovima i blijedim svjetlom kao da dolazi ispod vode. Na velikom platnu prikazivao se film: Čekanje na autobus. Probudila se naglo, s okusom metala u ustima. "Prošlo je već dva sata," reče čovjek u crnom, kao da to znači nešto više od same rečenice. Brkati se još jednom nasmijao, ali sada više sebi u bradu, tiho, starački, pomalo bočno, kao da se s nekim iza leđa dogovara. Dječak pokraj žene prestao je kopati nos i počeo fućkati neku dječju pjesmicu, loše, ali uporno, kao da doziva nešto. Žute ptice na ženinoj marami, pod nekom nevidljivom sjenom, pozelenile su, kao listovi koje jesen još nije dohvatila. Krezubi starac je odalamio djevojčicu po guzici kišobranom. Pas je zalajao i pobjegao, ostavljajući za sobom male, mokre tragove, nalik skicama. "Evo, stigao je napokon," izusti čovjek u crnom. Autobus je bio star, zahrđao, i mirisao je na vlagu, benzin i smrt. Brkati je ostao bez osmijeha.