The family is going to Disneyland

 

MRAK

Otvorio sam frižider

jaja su pjevala do re mi

pomislih

razbit ću vas stvarno 

majke mi

i razbio sam ih sve po redu

dogodilo se to u srijedu

a u petak

otvorio sam frižider

kad u njemu samo zrak

kažem si

ma nema veze

danas jedem opet mrak

Zg, Jordanovac 2005

DA LI JE BOLJE?

 

My workspace in Zagreb, a long time ago...

 

 

 

DORUČAK 

Jedno razbijeno jutro

sedam potopljenih noći

nekoliko starih satova

osam salveta

jedan stolnjak

i miris truleži

čađave ruke 

omotane plastikom

u najlonu sunce

a srce na tanjuru

tanjur na glavi 

i osmijeh na licu

na licu čovjeka 

s drvenim vratom

on pokušava popraviti vrijeme

Zagreb 2005

 

 

Čempresionizam

Djetinjstvo... ah... Da. Djetinjstvo. Ne bih se baš rado vraćao tamo. Vječno s tom kosom koja bi mi stršila kao da me je udario grom. Ponekad toliko žedan i gladan da sam bio u stanju popiti cijelu fontanu u parku zajedno s golubovima. Glad me znala nagnati do izloga pekare gdje su peciva mirisala poput čarolije, a želudac bi mi krčao kao razbijeni radio. A oči, ogromne, kao frizbiji.

Tko se još želi vratiti u djetinjstvo? Osjetiti ponovno sve te ugrize pasa, ogrebotine od mačaka, padove s drveća koji nisu donosili mudrost, nego samo masnice i kraste. Sve te prve tučnjave, udarce, sva ta čekanja po noći bez spavanja na dogovorenu tučnjavu s nekim tko je obično jači i veći. Tko se još želi vratiti na mjesta prvih ljubavnih razočaranja, tamo gdje bi mi potonulo srce? Tamo gdje se pričanje priča kažnjavalo. Osim ako nisu bile dosadne. A dosada je laž, jer ne postoji.

Da... glupo djetinjstvo. Vječno s podrapanim hlačama i cipelama koje se nisu dale zavezati. A zatim i naočale. Koliko god da sam ih bacao i trgao, uvijek bi mi se vraćale. Mrzio sam ih. A zatim škola. Tko je normalan volio školu? To škripanje kredom po ploči, časopisi na koje nisi imao pretplatu, dok bi ostali jeli za marendu svoje sendviče, ja bih se penjao po čempresima. Tako je nastao i čempresionizam. Daleko prije impresionizma, ekspresionizma i ostalih izama. Ali naravno da nitko nije imao sluha za to. Samo sport. I sport. I još malo sporta.

A zatim sve te svadbe s kojih bih gledao da pobjegnem, ali s kolačima u džepovima. Svo to fotografiranje, gdje bih uvijek ispao kao neki kreten. Dosadni odlasci u crkvu, loše pjevanje, držanje svijeće, skupljanje novca... ponekad bi nešto završilo i u mom džepu, jedina korist od tih vremena kada sam slučajno završio kao ministrant.

Djetinjstvo... tko još želi tamo? Sva ta galama u ušima i zujanje u glavi. Svo to dizanje za uši, bockanje, štipanje, packe, klečanje u kutovima. A zatim ti kažu: „Ja sam klečao na kuruzi kao klinac, što hoćeš, ti si još dobro prošao.” Sve te situacije u kojima netko stariji napravi budalu od tebe, a previše si malen da se obraniš. Ako ga udariš u jaja, gotov si. Ali to je jedino što ti preostaje.

Sve te probušene lopte, potrgani skejtovi, podrapani nindža kostimi od crnih vreća za smeće, sve te masnice od loše napravljenih nunčaka. Ali da bole, bole itekako. Svi ti udarci cipelom u glavu ujutro kad bih radije još spavao, a kiše nema, nemaš se na što izvući. Naprotiv, veliko sunce ti se još cereka u lice.

Anna Magnani

 

 

ROOF SLEEPING MAN

If I were a soldier on guard beneath a sky full of stars I'd gather them like buttons and give them to you. If I were a scarecrow in your field I'd be the only one singing the only one singing even though I sing badly.

If I were a postman I’d bring the usual bills and dull ads but tucked between them love letters just for you. I'd be the gardener who lives in your yard. I'd sleep on your roof keeping you safe from the thunder unless I slip.

If I were a lazy stray dog I'd follow you through long streets too long honestly but I’d pretend I wasn’t tired. If I were as tall as a crane I'd lift you above the city and only set you down in beautiful places.

If I were a sleepwalker I'd probably wander straight to you. If I were a hanger I'd hold your coats filled with the scent of plants and your silk dresses with joyful flowers.

If I were a monk I'd still think of you and shield you from the storm.

And if I were far far away from you I’d wither like the leaves in November.

Angoulême 2023

LIMINAL?

June 12, 2025

Spaces in between. Hallways without destinations, staircases without steps, shopping malls at three in the morning. Lobbies with curtains too long and a TV in the wrong place. Lawns inside rooms. Empty waiting rooms without a clock. Or small rooms with an oversized clock. Children’s rooms without children. Closets with shirts no one wears anymore. Familiar, yet strange. Like you’ve been here before, but not you - someone else, in a stranger’s memory.

Stairs that lead to a closed ceiling. Slides… toys… balls… frozen in time. Transitions from one world to another. From night to day. Gentle nightmares. Nostalgia for something that maybe happened, or maybe didn’t.

Liminal spaces don’t know time. They are always now and never. Like a frame that never ends. Like a sentence without a period. The creak of a door that won’t open. Tightly squeezed chairs waiting for a conversation that won’t happen. The whispery moment when you wake up but don’t yet know who you are. When you are you, but you’re not.

What else is liminal? Dreams are liminal. We all dream liminally. Liminal is within us. We are liminal.

So much for liminal.

MEMORY OF THE FOURTH LETTER

I put this poem to music. The guitar sounds like an old broken-down tram. But passion doesn't choose. Everything else is just noise.

MEMORY OF THE FOURTH LETTER

WAITING WITH BECKETT

Something with the scent of morning coffee... my thoughts rising with the steam WAITING WITH BECKETT

Silence in the midst of noise 

From my sketchbook Angoulême 2025

Here we are again… The world feels like a big picture without words, or words without a picture. There are no real tears left, just that invisible heaviness pressing on the chest. Hugs are rare, and quiet mornings even quieter. Who still dreams dreams? Do we listen to music, or just let it rustle somewhere in the background? Do we still watch the sun, or has it, too, become distant, cold? Madness rules again, and the world repeats like an old, scratched record.

The small things have disappeared. Around us are only giant eyes devouring the details: a vase of flowers, a trinket on the shelf, a sheet in the wind, morning clouds. Memories of childhood, of those afternoons watching the rain and feeling like we were traveling, are now just a murmur in the distance. Instead, all around us fear, restlessness, false needs.

People are tired. Deflated. As if we’re slowly being erased. Where are we headed? How much strength will it take to pull ourselves out of a life without direction? How do we create something that truly helps? We don’t know. So we wait. And that’s where Beckett comes in maybe waiting is really the only answer. Waiting without desire, without rush. Waiting without a goal.

Because we don’t need much. Just a good sleep. A blanket when it gets cold. And that blanket it’s not just a blanket. It’s bread, and wine, and cake, and a little bit of light. Something to help us wait peacefully for better days. Or at least to wait in peace. Until the next waiting.

THE MYSTERIOUS BUS

 

A song for my old friend
THE MYSTERIOUS BUS
Angoulême, 2025.

We have to run now we have to leave the show Where is the sun now where is the snow We passed through thorns and thistles Little Jesus took care of us He gave us golden whistles And he put us on a bus

We need to rest don’t be sad You’re the best forget the bad We don’t know where we’re going But it doesn’t matter Give me some more beer and one cracker

There is no night around us There is no day around Is this a real bus We need to discuss

We need to rest don’t be sad You’re the best forget the bad I am overcome by panic and slight fear Give me give me another beer

You know I’m not a fighter I used to be an unknown writer We need to rest don’t be sad You’re the best forget the bad

I don’t like this time time The only thing I see is crime crime But I know we have to go through this fight If we want to see the light

We need to rest don’t be sad Take this bread and forget the bad You’re still alive you’re not dead This is a test I’m not the best Maybe I’m alive or maybe I’m dead But how not to be in bad

I want to get out of here No I don’t want any more beer This is not a test It’s not a contest

You are certainly good maybe not the best But the most important thing You have to rest

Who are you really And where are you taking me And why did we see Jesus by the sea

Maybe this is the road through hell I can feel that awful smell Don’t be sad We burned the earth There is not a single bird

Now sleep because the road is long You have to stay well and strong

We need to rest don’t be sad I’m your friend old and faithful You’ll be later grateful

ZIDOVI SU OTISLI NA PROVOD

ZIDOVI SU OTISLI NA PROVOD Angoulême, 2025

To je svijet od starih olupina i nejasnih obećanja. Sve je pokidano i pleše. Limeni bubanj svira glazbu iz smeća, violina škripi kao pokvareni gramofon s nogama, sanja bolji život, ali je zaboravila kako se sanja. Nebo je opet prljavo, boje hrđe, kao stari okvir za neku tužnu sliku. Dimovi se penju prema gore kao molitve ludih svećenika s nemirnim mislima. Visoki kranovi, umorni starci, podižu blatnjavu djecu s prašnjavih ulica i bacaju ih u velike, skupe bazene, kao da će voda očistiti njihovu patnju. Ljudi hodaju u crnim kaputima i s crvenim šeširima. Broje korake koje nemaju s nikim podijeliti… a zašto i bi? Jedna niska žena koja liči na zaboravljenu glumicu iz neke zemlje s dalekog zapada. Nekoliko mršavih cigareta viri joj iz podrapane kutije kao izgubljene rečenice koje nitko nije izgovorio već dugo vremena. Nosi suknju od oluje i zeleni šešir od trave pod kojim spavaju njezine oči kao polumjesec. Tu je pored nje i njezin mlađi brat koji se nikad nije vratio. Guska ide za njim. Ona zna sve o njemu, a ne zna ništa. Gleda i šuti. I pita se… tko je tko u selu? Kiseli anđeo s plastičnim krilima i očima od kiselih krastavaca promatra s krova. Njega također promatraju oni koji su isto promatrani od onih koji promatraju. Pas leži ispod vrata zaboravljene radionice u kojoj više nema ničega osim kliješta. Pas od marcipana više ne laje niti radi kao čuvar. On je više tu za ukras. On je zaboravio svoje ime. Možda Daniel…? A… ne, ne… Oskar. Samo se treba sjetiti Hollywooda. Pokraj njega, kotač bez vozača. Piće bez bačve. Sjena bez stolice. Vrijeme bez upotrebe i svjetlo bez lampe… utrkuju se… igraju se pikulama kao djeca. Šašava djeca. Prilazi gospodin s kravatom kao isplaženim jezikom. Pokazuje u kojem smjeru je tama gušća. Ovdje svaki prozor namiguje. Uglavnom. Svaka baraka ima prozor koji namiguje mlađem bratu žene koja još uvijek spava. Iza njega je ništa. Samo zrak koji drhti i kupa se u mirisu strojnog ulja. Postoje prozori i bez baraka. I kuće koje se sjećaju svog djetinjstva… ali… možda je to samo bio film… manje poznatog redatelja koji je pušio pet kutija dnevno. Cigareta. Niti selo niti grad, mumlja sebi u bradu stari skitnica od krpenih lutaka. "Zidovi su opet veseli", progovori on. "Oni su sretni jer su se ofarbali za noćni izlazak", odgovori mlađi brat žene koja i dalje spava. "Da li sanja? Što misliš?" pita krpeni lutak. "Sanja… sanja. Ona uvijek sanja." "Što sanja?" "Sanja snove… snove u snu… a ponekad sanja mene… kako stojim na jednom prstu lijeve ruke na njenoj glavi." "Zanimljivo", odgovori Krpeni i uvuče se u malu vreću od krumpira. Crveno, plavo, zeleno… farbe se prodaju… zidovi odlaze… a odlaze i stolice, stolovi i poneki bojler. Idu u provod. Čuje se još jedino smijeh nekog kotača koji gleda neku blesavu predstavu na krovu srušene zgrade. Ali bez glumaca. Sada netko negdje svira usnu harmoniku. Žena se napokon probudila. Poslala je svog mlađeg brata da joj iz dućana donese nešto ljuto. Ali i sladoled od ananasa. Otvorila je gornju ladicu na leđima svog brata, mlađeg, i gurnula u nju nešto novaca. "Ajde sada… idi… idi… budalo jedna." Žena stane fućkati, ali ne zna pjesmu. Samo puše, pa što izađe. A nebo? Nebo je sada zatvorilo oči. Dosadilo mu je sve… a posvađalo se i s anđelom plastičnih krila. "Ne gleda nas više?" "Ili se samo pravi?" pita čovjek koji hrče ispod ženine suknje u vreći od krumpira. Anđeo je kasnije pao s krova. Žena se skotrljala niz glavnu ulicu. Njezin brat, mlađi, nije se vratio. Zidovi su plesali u obližnjem klubu. Čovjek od krpenih lutaka opet je zahrkao u vreći. Noć je pala kao jabuka. Svi su zaboravili jedni na druge. Ali… to je tako. I nikom ništa.

ČEKANJE NA AUTOBUS

ČEKANJE NA AUTOBUS 

Bilo ih je puno rasutih po stanici - kao slučajne misli, svatko sa svojom šutnjom i razlogom. "Valjda će se pojaviti," rekao je tip bez brkova, u izlizanom crnom kaputu, gledajući niz cestu kojom se vukla magla, kao da nešto odgađa. Brkati sa šeširom samo se nasmijao, tiho, kao da zna više nego što kaže, osmijeh mu je bio blijed kao sjena nekadašnjeg smijeha. Dječak je kopao nos, mirno, bez srama, kao da ne postoji ništa osim tog trenutka. Žena s plavom maramom, onom što je imala uzorak žutih ptica, spavala je na klupi. Njena kosa bila je zalijepljena za obraz, a vjetar joj je povremeno povlačio suknju preko koljena, otkrivajući modrice i pokoju ranu od hodanja kroz trnje. Jedan krezubi čovječuljak, naslonjen na izlizani kišobran s drškom koja se ljuštila, znao je da je dječak njezin sin iz trećeg braka. Znao je, jer joj je on bio prvi muž. I tad je stao govoriti: O da, da. Često se pitam. O da, da. A ne znam zašto. A ne znam zašto. U srijedu sve teče. U petak me rana peče. Ma, da. A ne znam zašto. Zašto sunce opet grije? Opet grije, kao prije. Ona mala, žena plava, sada opet negdje spava. Čekamo, čekamo, čekamo, čekamo, negdje spava. Čekamo kišu. Ponoć tu je. I nove oluje dolaze i prolaze, kao ljudi, puni čudi. O da, da. Mala nestašna djevojčica trčala je za bijelim psom sa crnim repom, vičući, smijući se. Pas je imao jedno uho spušteno, drugo uspravno, i njušku kao da ju je netko nacrtao kredom. Negdje u daljini pukao je prozor, zvuk stakla po asfaltu bio je tanak i oštar. Svi su znali šofera. Volio je duže stati po selima. U svakom mu netko nešto tutne: komad pite, jabuku, šaku kestena, šaku u glavu. Uvijek kasni. "Kasnit će i svojoj mami na sprovod," rekao je čovjek u crnom. Brkati se opet nasmijao, ali oči su mu gledale u staru izlizanu cipelu, ona se ljuljala lagano, kao da više ne zna gdje pripada. Žena na klupi sanjala je dvoranu, ogromnu, sa sivim zidovima i blijedim svjetlom kao da dolazi ispod vode. Na velikom platnu prikazivao se film: Čekanje na autobus. Probudila se naglo, s okusom metala u ustima. "Prošlo je već dva sata," reče čovjek u crnom, kao da to znači nešto više od same rečenice. Brkati se još jednom nasmijao, ali sada više sebi u bradu, tiho, starački, pomalo bočno, kao da se s nekim iza leđa dogovara. Dječak pokraj žene prestao je kopati nos i počeo fućkati neku dječju pjesmicu, loše, ali uporno, kao da doziva nešto. Žute ptice na ženinoj marami, pod nekom nevidljivom sjenom, pozelenile su, kao listovi koje jesen još nije dohvatila. Krezubi starac je odalamio djevojčicu po guzici kišobranom. Pas je zalajao i pobjegao, ostavljajući za sobom male, mokre tragove, nalik skicama. "Evo, stigao je napokon," izusti čovjek u crnom. Autobus je bio star, zahrđao, i mirisao je na vlagu, benzin i smrt. Brkati je ostao bez osmijeha.

SKELETON OF SMOKE

This is a poem I recently wrote for my painting. The painting itself was created over 15 years 

SKELETON OF SMOKE

A boy stretches his neck toward the sky.

His eyes glisten like oil on a puddle.

The skeleton of a whale sways above him.

It flies and drifts.

It flies and drifts.

"Do you see it?" the boy asks,

His voice thin, easily carried by the wind,

Which carries the scent of algae and rust.

A woman clutches a bag in her right hand.

Her hands tremble, but not from the cold.

Inside the bag are letters that never reached their destination:

One letter for a son,

One for a daughter,

And one for no one special,

For no one important.

A man with a cane limps forward.

Old shoes creak,

And the ground beneath them murmurs,

Murmurs without end.

"Are there any more trains?" he asks.

But there is no answer,

No one to hear him.

The train behind the house is silent.

It only watches.

The rusty cabin looks at the sea—

Eyes empty, pupils made of glass and steel.

The tracks lead nowhere.

Far away, a ship’s horn wails,

A lament that spreads out.

Behind the house, behind them, behind the half-open window,

Someone who once waited for the train,

Someone who still waits,

Waits for it to come.

Now they only look at the deep sea.

Look and smoke a large pipe.

Maybe they own a wooden car.

Maybe buildings.

Maybe even the skeleton of the whale in the sky that still sways in place.

Everything is frozen.

Even the smoke from the pipe.

The old man, woman, and boy—all frozen.

Why? Why?

The chimney behind the building releases thick smoke,

And it too is frozen.

Like the smoke from the pipe we don’t see,

But feel,

For some strange reason.

Where are the workers?

Are they at work?

Are they okay?

Are they hungry?

Where are their children?

Where? Where?

Why does the whale skeleton hang frozen in flight?

Where is it flying?

What is its fate?

Why is it frozen?

Why? Why?

ANGOULÊME 2025

Edgar, koji je šaptao mraku

Edgar, koji je šaptao mraku

Nekad sam bio majstor samoće, zalutala sjenka među tužnim golubovima, s licem od stakla u kaputu od magle, u parkovima od kartona i slame. Ispod zvijezda, ispod sebe, sanjao sam plastične snove, a umjesto mača, nosio sam tupe rogove s mirisom plavičaste tuge. Svoj krevet dijelio sam sa živima i ponekim mrtvacem. Moje cipele bile su od kiše i blata, kao otvorena groblja usred oluja. Ljudi su nosili maske, a ja sebe, preko pruge, oko starih vagona, s drvenom žlicom, umivao sam ranjenog miša od srebra u noći, ispod slatkog snijega, na kamenu od požutjelog nemira. Ja sam bio Edgar, za neke gospodin iz nasmijanog smeća, koji se ruga oštroj sreći u sjajnim kutijama, a za druge pločnik koji plače ispod dubokih koraka koji žure. Samo jedno plavo oko i jedna torba, u njoj krikovi rasutih snova, vruće zime i ledena proljeća, kao popucalo vrijeme na zidu od staklenih suza. Bio sam tih i s tajnama. Čuvao sam ih ispod kape koja je pričala više od mene, ponekad istine, ponekad laži. Ali brodovi su teški, brodovi su stari. Ulice grada, znao sam njihova krhka imena od jeftinog kostura, njihove neuhvatljive kraste. Vidio sam mjesta gdje djeca rastu u špricama s okusima gorkih bombona. Gutao sam miris svojih umornih koraka. Znao sam, a znao sam ništa. Bio sam Edgar, šaptao sam mraku u parkovima, daleko od žmirkavih svjetiljki. Noge su me vodile prema vratima koja govore: "Uđi ili ostani." Negdje, nigdje...

Angoulême, 2025.

MEMORY OF THE FOURTH LETTER

It’s the weekend... The dogs are frozen, everything is silent, and the pigeons are frozen above the trees in the park, in Montsouris Park. People sit on the grass like wooden statues, sitting around a tablecloth. On it are apples. People make the sounds of old trains. Instead of eyes, they have clocks.The park is like a bed, the city is a story, the people are sentences. It’s beautiful... Everything is quiet. Is the first letter G? No. Is the first letter D? No. It’s beautiful... It’s quiet in the park... In Montsouris Park. The sand is cold, the lake is green. And the travelers on bicycles are green... The sky is green. Only the grass is yellow. The grass... It’s beautiful... It’s warm, everything is quiet again. She comes without words. An old lady. Who is she? She remembers her first three letters. It’s a gift. It’s effort. A struggle. Her fingers are a cure. These are moments without fear. It’s beautiful... Beautiful... It’s warm... The walls are no longer painted with shame. Trash has become art. Thirty-seven pigeons play on the rooftops, jumping, singing, in Montsouris Park. Everything is calm. The scent of croissants spreads from the newspapers, the smell of Turkish coffee and lemon, the smell of Chinese food, the smell of muffins. It’s beautiful... It’s quiet... Time is no longer time, space is no longer space. Squares are no longer squares. Factories aren’t factories. But it’s beautiful... Quiet... Calm... Shadows walk without bodies, curtains dance without wind. In Montsouris Park, everything is slowed down through the cracks. A white rose dreams the music that doesn’t exist. A little girl sits on a bench. In her hands, she holds a plastic bottle, spins it, and laughs. She just laughs. Her laughter is a whisper of the past. The sky is cloudless. Cats turn, spinning in circles, looking for something, looking for a new sky. All the windows are closed, but flowers hang from their edges. A song can be heard, maybe a prayer. It’s beautiful... Quiet... Time has stopped again, spilled across the road like wine on a tablecloth. The old lady remembered. She remembered the fourth letter. She remembered the smell of mandarins and the ink. She remembered a glass full of sunlight on the childhood table. Everything is quiet... again... It’s beautiful... It’s beautiful... It’s silent in Montsouris Park.

Paris, 2023.