U noći ispod kiše

Da li je važno kako se osjećam? Zašto se sve svodi na osjećaje? Da li je važno što vodim tihi rat, rat sa sobom, jer me drugi ratovi ne zanimaju? Sve i ništa je važno. Mi smo važni, ti i ja, u ovoj samoći dok čekamo taxi ispred leteće katedrale, pod neonskim svjetlom i kišom.

Da li je važno tko nam je majka ili izgubljeni otac u svijetu duhova? I oni su samo šašava djeca koja se plaše. Da li je važno što mislim naglas? Da li je to uopće bitno?

Odgovora nema, ni u novinama, ni u knjigama velike knjižnice, ni ispod šešira beskućnika u prolazu, ni u amazonskoj prašumi. Nema ga.

Da li je Dziga Vertov važan? Čaplin? Bud Spencer? Da li su važni vrtuljci izgorenog luna parka? Da li su važne misli ljudi u čekaonici kardiološkog odjela, bez pogleda koji se sreću?

Da li je važno kako se osjećaš dok te strah steže? Strah od uskih ili širokih prostora. Da li je važno? Da li je?

Pariz, 2023.

Krhak čovjek

Kiša grize bicikle hrđavim zubima dok grad kašlje crni dim, dimnjačari plešu visoko gore, psi lutalice jure kroz sjene, iza prljavog stakla gomila se njiše, žuti kišni kaputi gužvaju se u razbijenom izlogu, njezine uske oči vide pa ne vide tamo gdje duboke rane opet nekog traže.

Tišina grize, ulica ne diše, u noćnom džepu plamti nada. Ono što ode odlazi bez plana, a u tami krhak čovjek spava.*

Nebo svijetli tvornickim bojama, dimnjaci krvare u beskrajnoj noći, žena stoji kraj razbijenih vrata, iz usta sijeva a koraci joj grme. Zeleni auto spava ispod mosta, bez očiju, bez misli, plakati se ljušte poput stare kože, a blijedi starci igraju šah na crvenoj ploči. Dva lica stapaju se na hladnom zidu: maskirani čovjek i spora tama, njihovi pogledi zarobljeni su u crno-bijelo zaleđenom kriku hrđajuće noći. Drveno dijete pritisce dlanom zamagljeno staklo, tihi šum prolazi zrakom, iz bara glazba bruji za spore duhove što tiho dolaze.

Tišina grize, ulica ne diše, u noćnom džepu plamti nada. Ono što ode odlazi bez plana, a u tami krhak čovjek spava.*

Kiša piše stihove po sivim ulicama, klimave rime tiho otkucavaju, netko uhvaćen u toj beskrajnoj sceni razmotava snove među rusevinama. Čovjek s harmonikom svira sam, prsti mu znaju za strah i ljubav, svira psima, mačkama, ženama, iznošenim čizmama i plavim cvjetovima. Pokraj njega žena-patuljak mirno sjedi i reže nokte sigurnom rukom, njezin crveni kaput miriše glasnim dimom na stolcu gdje se nečija duša vrti. Preko puta krezubi čovjek imenom Toni nosi maglu i varljive snove, njegov smijeh trese zvijezde, stari zub podrhtava, on živi snove na zimskim kaldrmama.

Tišina grize, ulica ne diše, u noćnom džepu plamti nada. Ono što ode odlazi bez plana, a u tami krhak čovjek spava.

Angoulême, 2024.

PTICE KOJE SE SMIJU

Život je lijep, kažeš, dok gledaš u zlatno sutonsko svjetlo. Zgrade se propinju ka nebu, kao ruke umornih divova u kojima spavaju ljudi koji podsjećaju na tvoje snove, blagi i puni nade.

Za šankom u baru sjedi starac. Vidiš ga. Puši cigaru. Uvlači dim sporo. Sporo ga ispuhuje kroz nos. On je jedini na izložbi. Jedina publika. Ali okrenut slikama. Više mi gledamo njega nego on nas.

Ti se opet igraš u dvorištu s vjetrom, kao dijete, a u tvojim očima more i nebo. U tvojim očima naše sunce, ono nas grije. More je opet plavo i beskrajno. Starac drži stari, izlizani šešir u lijevoj ruci, probušen na rubovima. Mrmlja nešto što zvuči kao molitva, ili možda tek šapat sjećanja na davnu ljubav, u vremenima sreće, u vremenima bez boli.

Nad gradom opet ptice lete, na plavom jutarnjem platnu neba. Gledaš u njih i opet se smiješ novom danu, novoj prilici, novim počecima i koracima kroz male ulice našeg malog mjesta.

Život je lijep, a tvoj glas razlijeva se kroz toplinu. Osjećaš li miris bajkovitog kruha? Miris djetinjstva. Sjećaš se onog jutra kad je svaki korak bio bitan. Svaka suza. Svaki zagrljaj.

Volim te jako, kažeš. U ovoj sobi. U sobi boje breskve.

Možda je život lijep upravo onda kad ga izgovoriš, ponekad kroz suze, a ponekad s vatrom u sebi koja ne može izgorjeti. Ljubio sam te uz ove nježne note, dok grad opet tone u novi sumrak. Ti se opet igraš i plešeš na rubu pločnika. Oči ti opet lutaju kao stari brodovi. Nebo se lomi, kažeš, u tisuće kristalnih dijelova iza kojih je sve ispunjeno svjetlom i glazbom s ugla ulice, ispred dućana s cvijećem, gdje ruže još više crvene.

Pitaš me gdje je sada naša planeta. Gdje je kuća, gdje su valovi u nama. Valovi ljubavi. Još su tu, ne brini. Život je lijep, kažeš, dok nas vjetar nosi prema suncu. Opet letiš u mojim njedrima. Volim te jako. Ludo.

Osluškujemo čistu ljubav koja je opet stigla u naše mjesto. Slušaš o osmijesima koji su kao ptice opet letjeli iznad narančastih krovova. Grad opet diše, kažeš. Diše kao veliki div koji se nasukao nakon dugih pustolovina.

Pjevaš o ljubavi, unatoč trenucima koji se gube i nestaju. Svi ti lagani pokreti. Svi ti prizori. Sve one igre u dvorištu. U dvorištu kojem pristaje sve što smo bili. Sada dvorište usamljeno stoji. Ali naša ljubav i dalje plovi kao pijani brod. Negdje. Svugdje. Prema svjetlu.

Angoulême, 2025

When Birds Fly Backwards

I would describe to you one picture. You stood at the window as if in an old film. The day was warm and gentle, the sun spilling over the buildings, while cars passed down Tolbiac, along a river of concrete, a river without meaning.

I would describe to you one picture. The smell of coffee filled our room. The sound of an accordion nearby dragged behind it all the crazy years. The shopfronts were full of colors, madness in every shade, people walked by like ants, yet the traces they left were heavy and vast. A child’s ball, like the sun, rolled across the sky. Someone sang Brel, someone strummed a guitar, and birds flew backwards. We laughed at that, but you more than me. Because your eyes knew what mine could not understand.

I would describe to you one picture. On the balconies flowers grew without asking, lilacs poured down like a purple waterfall, irises gazed at the sky, and hyacinths swayed gently. Restaurants were full again, people eating, drinking, talking about the same things, repeating themselves like clocks. They spoke again and again. And the birds flew backwards while tulips kept silent, guarding the thoughts we never spoke.

I would describe to you one picture. In the distance, the sound of sirens and the broken voices of old people in the streets seemed to want to chase time away. And children, children searching for their own voice, their small, lost and distant world. Just like us. Here, on Tolbiac. Here, where everything rushes and everything stands still at the same time, in one day that goes on and on.

I would describe to you one picture. The air was thick again with waiting, with everything that happened and did not. Everything teetered on the edge. Shopkeepers held their heads in their hands. A woman in the laundromat yawned. The postman dragged himself slowly. People at the bus stop rolled their eyes. The pharmacy was crowded. The restaurants had no room left. Someone waved, now everyone waved. But were they waving at us? Or just waving for the sake of waving?

I would describe to you one picture. A wedding passed along the main street. Music blared. Girls in white dresses danced barefoot in the courtyard below us. The bride and groom laughed as if nothing else existed. Confetti fell like soft rain. Everything returned again. The air thickened once more. But no one cared. People waved, poets waved, drifters, musicians, drivers, dogs, cats, everyone waved. But were they waving at us? Or just waving for the sake of waving?

Night slowly descended. People returned to their shelters. You were still on the balcony. You looked at the lights in the distance, then at the sky above Paris, one spring, one April.

I would describe to you one picture. But why… You have already seen them. I painted them only for you. We laughed again, but you more than me. Because you laugh more beautifully than I do.

Imao sam kuću u sebi

Imao sam kuću u sebi, pored mora, imao sam tužnog psa i dvije palme od papira, imao sam ruke omotane oko njenog tijela koje se sjajilo u maloj, zavodljivoj sobi s mirisom lavande.

Tražio sam u njenom carstvu malog boga na kraju izgubljenih cesta. To su bile ceste našeg djetinjstva.

Imala je četiri brata. Jedan s velikim srcem od zlata. Drugi poštar bez sreće, vrijeme ga je nosilo kroz bure i nedaće.

Imala je slavnog oca, u birtijama uvijek glasan. Imao je tvrde šake, koristio ih je često. Stajale su mu kao čekići na stolu. Majka joj plaha, radila je sve po kući, imala je rijetke snove, imala je, a imala je malo. Jedino iglu i konce bez boja.

Sanjao sam opet tebe. Imala si nježne oči, stajala si pored mora, plesala smiješno, ali bez greške. Ja sam bio opet onaj na lošem glasu. Stizale su me kurvinske ruke. Alkohol je bio izlaz, rješavao je sve moje zaostale muke.

Ljudi lete sve dok ne padnu. Mali je Ikar zaspao u meni. Svanulo je jutro iznad tvog čela. Opet sam te sanjao, kako ležim kraj tvog besprijekornog tijela.

Imao sam kuću bez prozora i vrata. Nosio sam tugu još od prošlog rata. Imao sam kuću od prašine i dima. U njoj su drugi spavali, a ja sam jedino htio kraj tebe.

Imao sam svašta, a imao ništa. Bio sam kao skitnica u srcu tvoga grada. Imao sam te u sebi, a bila si daleko.

Zar to nije čudno, djevojko moja mala?

Angoulême, 2024.

SAN

 

Stari autobus plovio je poput broda kroz sive dane, kroz maglu i ljepljivi dim iznad praznih gradova koji su vrištali i crvenih rijeka koje su plakale. Letio je iznad šuma koje su nekad bile guste, iznad ravnica koje su sada bile samo sjećanje na travu, iznad golemog mora u kojem su plivale oštrom olovkom nacrtane utvare.

Putnici su uvijek bili isti. Jedan se držao za bradu, izgubljen u mislima o starim bankarskim dugovima; drugi je imao špicasti nos i veliki kišobran. U krilu mu je spavala violina, koja je lagano hrkala i sanjala glazbu Vivaldija, a ispod nogu ležao mu je kofer s knjigama koje nikada nije pročitao, ali je imao najbolju namjeru.

Sićušna dama s bijelim šeširom držala je dijete uz prsa. Dijete je gledalo kroz prozor; oči su mu upijale spaljeno nebo. Vozač je bio umoran i star, stariji od autobusa. Ruke su mu jedva držale volan, a oči su mu se lagano topile poput voska.

„Gdje ide ovaj autobus?“ - netko je uvijek pitao, ponekad tijekom zime bez snijega ili ljeta bez sunca. Dijete je brzo raslo, brže od cvijeća. Vozačeve ruke postajale su slabije, oči još praznije. Autobus je počeo padati. Svi su tražili čovjeka s velikim kišobranom. Violina je svirala negdje u oblacima - svirala je za mrtvog vozača, svirala za ljude ispod kišobrana, svirala za autobus koji je padao.

Nitko nikada nije saznao gdje su završili. Možda na nekoj visokoj planini, ili na drvetu koje je raslo prema nebu, čije su grane dodirivale ništa. Možda su završili na rubu svijeta, ako je takvo mjesto postojalo.

Ili su možda još uvijek letjeli, držeći se za kišobran kroz nepoznate dane, iznad kristalnih gradova i srebrnih rijeka.

Angoulême, 2025.